Granica između Grčke i Turske duga 200 kilometara postala je stražnji ulaz u Europsku uniju za rastuću bujicu ilegalnih imigranata s Bliskog istoka, iz Južne Azije te iz Afrike. Frontex, pogranična policijska služba Europske unije procjenjuje kako je tu granicu prošle godine prešlo više od 55.000 osoba, što je 17postotno povećanje u odnosu na prethodnu godinu. Zbog ove bujice imigranata rastu napetosti diljem Europe.

Tako je jedan francuski dužnosnik zadužen za imigraciju čak dao naslutiti da će se cijelom dužinom granice izgraditi zid. Prema procjenama, svaka dvadeseta osoba u Grčkoj tu je ilegalno, a sve to u razdoblju kada ta zemlja grca u dugu, politička desnica sve više jača, a sve češće se pojavljuju i osvetnici naoružani noževima koji svoje frustracije iskaljuju na doseljenicima. Porast broja ilegalnih imigranata koji u Europsku uniju ulaze kroz Grčku pridonio je općoj podršci za ekstremno desničarsku stranku Zlatna zora, koja se zaklela da će se riješiti stranaca koji nezakonito ulaze u zemlju. Čak su i stranke centra u ovoj zemlji zauzele oštriji stav, iako se grčkoj vladi naširoko i naveliko ismijavaju zbog nesposobnosti glede nastojanja da čuva granicu. I tako sada Atena gradi ogradu na granici s Turskom vrijednu 7,3 milijuna dolara, a sve u pokušaju da prepriječi put doseljenicima koji je prelaze, no rijetki očekuju da će to smanjiti protok ilegalnih imigranata. I Europska komisija opisala je taj projekt kao “beznadan” kad je Grčka zamolila za pomoć pri financiranju projekta izgradnje ograde.Posljednja prepreka na putu do Grčke je dolina rijeke Evros, koja započinje na sjeveru, kod turskog grada Edrinea, nekoć prijestolnice Otomanskog carstva. Na jugu, s grčke stranke, poljoprivrednici katkad ograđuju posjede bodljikavom žicom, a na seoskim putovima uz polja kukuruza stoje upozorenja na minska polja. Seljani koji žive uz granicu pričaju o tome kako imigranti izlaze iz vode, mokri i promrzli, te nastavljaju putovanje prema Ateni. No posljednja postaja mnogim imigrantima zapravo je Istanbul, užurbani turski grad koji je poput magneta onima koji počesto i mjesecima putuju kroz divljine Afganistana, Pakistana i Irana.

Tursku naveliko kritiziraju zbog njezinih liberalnih uvjeta za vizu, zbog čega je imigrantima iznimno lako ući u tu zemlju, a zatim i nastaviti dalje. Primjerice, za ulazak u zemlju viza nije potrebna državljanima Kazahstana, Kirgistana, Sirije, Irana i mnogih drugih zemalja. Kad se konačno nađu u Turskoj, žive zajedno u pretrpanim stanovima i pokušavaju pronaći posao te uštedjeti dovoljno novca kojim će krijumčarima platiti za lažne isprave i prolaz preko granice u Grčku. No nerijetko se nađu u financijskoj zamci i jedva uspijevaju pokriti osnovne životne troškove. Tako jedan 17godišnji Afganistanac pod imenom Shamsollah živi i radi u podrumskoj radionici. Kaže kako će mu za sljedeći dio putovanja trebati oko 5000 dolara, a zarađuje samo 250 dolara mjesečno, što mu je dovoljno tek za osnovne troškove.Sjedeći na terasi kafića u jednoj istanbulskoj siromašnoj četvrti, krijumčar Mustafa priča o svom poslu. Po 16 ljudi kombijem prevozi iz Istanbula do granice, gdje njegovi putnici pješice odlaze do rijeke Evros, a zatim je prelaze u gumenim čamcima. Ovo trosatno putovanje on naplaćuje tisuću dolara po osobi. Svojim klijentima kaže da se ne moraju bojati da će ih netko uhvatiti s grčke strane granice. “Svojim putnicima govorim neka se ne brinu jer ih nitko ne želi deportirati”, kaže. “Samo ih zapišu, prijave i pokupe novac od Ujedinjenih naroda.”No katkad je to putovanje jednostavno preteško. Postoji malena, ali sve brojnija skupina ljudi koja je uspjela prijeći u Grčku, ali se vratila u Tursku.

J. Michael Kennedy; Rachel Donadio pridonjela izvještaju iz Atene

Afganistanci tuguju za poginulima na putu za Grčku