Tada se to doimalo potpuno logičnim — muzej posvećen dokumentaciji događaja 11. rujna 2001. godine morao bi uključivati i fotografije otmičara koji su četiri putnička zrakoplova pretvorili u projektile.

A onda je prije dvije i pol godine taj plan o izlaganju fotografija objelodanjen. Čelnik newyorških vatrogasaca usprotivio se rekavši da bi se tim fotografijama “odala počast” i teroristima. Udruge spasioca, preživjelih i obitelji žrtava zapitale su kako je itko mogao i pomisliti na javni prikaz osoba koje su im usmrtile rođake, suradnike i prijatelje. Ovakav je gnjev iznenadio muzejske dužnosnike. “Ne možete napraviti muzej o holokaustu i ne kazati da su ga počinili nacisti”, kaže Joseph Daniels, izvršni direktor spomeničke i muzejske zaklade. Muzej je ipak odlučio izložiti sporne fotografije, no u manjem formatu. Uz njih će stajati naljepnice FBI-ja o dokaznom materijalu. Takve osjetljive pojedinosti prate svaki detalj stvaranja muzeja National September 11 Memorial Museum, koji se počeo graditi na zemlji koju mnogi smatraju svetom. Alice Greenwald, ravnateljica novog muzeja sa svojom ekipom mora istodobno odati počast i preminulima i preživjelima, očuvati arheološku lokaciju i artefakte te pokušati dati opsežno objašnjenje događaja. “Čija će se istina naći u tom muzeju”, pita se Sally Regenhard, čiji je sin Christian, vatrogasac, poginuo u sjevernom tornju. Čak i samo ime, “memorijalni muzej”, donekle je oksimoron. U kontekstu, na primjer, memorijalne poprečne grede od 1,3 metričke tone duge pet metara ispod koje je svakoga dana tijekom čišćenja ruševina služena sveta misa, a koju sada smatraju svetom relikvijom. Prema muzejskom stavu, ona je samo dokaz. “Zadaća muzeja jest pokušati shvatiti, izvući značenje iz prošlosti”, kaže James Garder, nadzornik državnog zakonskog arhiva, predsjedničke knjižnice i muzeja. “Memorijal, pak, ispunjava drugačiju potrebu, potrebu za sjećanjem i zazivanjem osjećaja kod promatrača.”

Kopanje po boli
Kao bivša direktorica Američkom memorijalnog muzeja holokausta u Washingtonu, Alice Greenwald zna puno toga o grozotama. No čak ni taj muzej nije se morao hrvati s izazovom izgradnje na mjestu na kojemu su se užasi zbili i na kojima obitelji žrtava i dalje žaluju. Na primjer, mnogo je obitelji uzrujao plan o smještanju 14.000 neidentificiranih ili nepreuzetih ostataka ispod muzejskih temelja. Taj bi arhiv bio zatvoren za sve osim članova obitelji. Posjetitelji bi vidjeli samo zid s citatom Virgilija: “Nikada vas neće izbrisati iz sjećanja vremena.” Sedamnaest obitelji žrtava podnijelo je tužbu protiv grada u sklopu nastojanja da se ta odluka ponovno razmotri. Smatraju je ponižavajućom utoliko što ostatke smješta ispod muzeja. Rosaleen Tallonm, čiji je brat Sean, vatrogasac, poginuo u sjevernom tornju, kaže da se neosjetljivost odražava i u odluci muzeja da u suvenirnici po cijeni od 40 dolara prodaje privjeske za ključeve sa spomenutim Virgilijevim citatom. “Grobni kamen naših voljenih stavljaju na privjeske”, dodaje. “To je odvratno.” No za Alice Greenwald odluka o smještanju ostataka ispod muzeja predstavlja nastojanje da održi davno dano obećanje ostalim obiteljima koje su prije svega tražile jamstvo da će ostaci počivati u temeljima. “Bio je to vrlo težak, fascinantan i izazovan proces” borbe sa suprotstavljenim vizijama onoga što bi muzej trebao zastupati i predstavljali, kaže. Na površinu je isplivala suptilna masa podjela duž klasnih, geografskih i političkih linija. Newyorčani su smatrali da se nitko izvana ne bi trebao u to petljati, obitelji spasioca bile su kivne na utjecaj novca s Wall Streeta, a kritičari su prezirno gledali sve spremne na kompromise. No uz rijetke iznimke, Alice Greenwald svi hvale upravo zbog njezinih procjena kao kustosice, ali i diplomatskih vještina. “Sve je ovo riješila uz puno osjećajnosti”, kaže Charles Wolf, čija je supruga Katherine poginula u napadu. “Svima nam je omogućila pouzdanje i vjeru u cijeli ovaj proces.”

Teške odluke
Muzej ima preko 4000 artefakta, od vjenčanog prstena do sklopa nekoliko katova jednoga tornja koji su se složili poput palačinki i zatim spojili u jedno. Tu su fotografije muškaraca i žena kako iskaču kroz prozore, spaljenih i osakaćenih tijela, raštrkanih, krvlju natopljenih udova. Tu su i na tisuće užasavajućih svjedočenja te fotografije i snimke preživjelih i svjedoka. Sačuvani su i posljednji telefonski pozivi brojnih žrtava. Snimač u pilotskoj kabini na letu 93 snimio je posljednje riječi otmičara te riječi stjuardese koja je preklinjala za život. Što bi od svega toga trebalo biti izloženo? “Moramo prenijeti istinu bez da nas ona u potpunosti smrvi”, kaže Daniels, izvršni direktor. “Ne želimo iznova traumatizirati posjetitelje.” Kustosi su pregledali na stotine snimki. Obitelj Betty Ong, stjuardese na letu 11 tvrtke American Airlines koji je pogodio sjeverni toranj tako je muzeju dala snimku njezine mirne prijave kontroli leta o užasu koji se odvija oko nje. “Nevjerojatan je to iskaz profesionalnog ponašanja pod prisilom, što će čuti svatko tko to posluša, a željeli su da to uključimo jer imaju osjećaj da ta snimka najbolje pokazuje kakva je osoba ona bila”, objašnjava ravnateljica Greenwald. Obitelj Mary Fetchet, članice savjetodavnog odbora zaklade, donirala je snimku njezinog 24-godišnjeg sina Brada, to jest posljednjeg poziva koji joj je uputio iz južnog tornja i u kojemu joj je rekao neka se ne brine. Na trećoj snimci operater hitne pozivne službe nježno tješi ženu u njezinim užasavajućim posljednjih trenucima života. Dok ih je slušala, ravnateljica muzeja neprestano je razmišljala o jednom komentaru kojega je uputila savjetnica muzeja Barbara Kirschenblatt-Gimblett. “Nikada to neću zaboraviti jer mi je srce puklo kad je to rekla, a rekla je da na ove materijale moramo gledati kao da su ljudski ostaci. I da ih moramo upotrijebiti shodno tome.” Na kraju su odlučiti u izložbu uključiti snimku Betty Ong i Brada Fetcheta, a treću arhivirati. “To nije imalo namjeru postati javno”, rekla je ravnateljica, misleći na poziv upućen hitnoj službi.

Drugačiji izbor
S vremenom je tim također odlučio odustati od detaljnih prikaza pokolja. Ravnateljica Greenwald objasnila je da postoje i drugi načini prikaza užasa, koji se odražavao i na licima očevidaca. “Povijesna stvarnost jest da je Manhattan bio pun dijelova tijela. Mi smatramo da to ne trebamo prikazati.” Mišljenja o tome treba li u izložbu uključiti slike žrtava kako skaču s tornjeva u plamenu bila su podijeljena. Greenwald i Daniels odlučili su upotrijebiti fotografije, ali ne i snimke, i to samo u slučaju kada se skakač ne može identificirati. Nedostaju i takozvani “sklopovi”, komadi komprimiranih katova. Naime, neke se obitelji boje da bi unatoč raznoraznim jamstvima i testovima, oni ipak mogli sadržavati ljudske ostatke. “Muzejski dužnosnici smatrali su kako je riječ o vrlo zanimljivom izlošku”, kaže Diane Horning, koja je izgubila 26-godišnjeg sina Matthewa. “Za nas su to ljudski ostaci.” Ipak, materijal koji će se naći na izložbi bit će jako emocionalno nabijen, a i arhitektonski dizajn uključuje “rani izlaz” iz šetnje muzejom, koji će omogućiti bijeg uznemirenim posjetiteljima. Mnoge današnje odluke ravnateljice Greenwald i njezinih suradnika u budućnosti će možda biti promijenjene. Budući kustosi drugačije će birati kako vrijeme bude prolazilo, a i položaj Amerike u svijetu se mijenjao. Kako je lijepo rekla ravnateljica Greenwald, “Ovo je muzej bez kraja.”

Patricia Cohen