Dva su razloga zbog kojih je Woodward svoju biografiju dugogodišnjeg predsjednika američke središnje banke Alana Greenspana nazvao Maestro. Prvi je taj što je Greenspan bio glazbenik. Titula maestra-dirigenta pripada mu u stvari zato što je baš tako – poput vješta dirigenta – upravljao i vodio, ali i usklađivao, svaki pojedini instrument u političkom i ekonomskom orkestru. To zasigurno nije bilo jednostavno u više od dvadeset godina koliko je to uspješno radio Greenspan. Woodward donosi niz privatnih detalja i mišljenja Alana Greenspana kao i priče o tome kako je godinama uspješno manevrirao, ali često manevriranjem i “pobijedio” možda najmoćnije i/ili najokrutnije političare svijeta u nekim vrlo burnim događajima. Neki su takvi događaji slom na burzi 1987. godine, meksička kriza 1994. – 1995. godine, a o prijelazu iz 20. u 21. stoljeće i popratnom histerijom da i ne govorimo. Podatak da je Greenspan sasvim usvojio Einsteinovu tehniku u ekonomiji usmjerenu na pravovremeno uočavanje nedosljednosti i odstupanja kao rješenja za čitave teorije možda i nije toliko iznenađujući. Sasvim je sigurno iznenađujuće i neobično da se Greenspan, prema vlastitu priznanju, uza sve znanje ekonomije i monetarne politike najviše oslanja doslovce na intuiciju.