Kognitivna psihologinja Elizabeth S. Spelke sjedi u kontrolnoj prostoriji Laboratorija za razvojnu psihologiju harvardskoga sveučilišta i promatra kako osoblje priprema razigranu osmomjesečnu djevojčicu za gledanje crtanih filmova. U video isječcima koje su istraživači prikazali djevojčici pojavljivali su se jednostavno nacrtani likovi koji su prelazili iz jedne skupine u drugu. Cilj je istraživača bio pokušati saznati do koje mjere dojenčad razumije društvene skupine i očekivanja.

Međutim, već prije no što je snimanje započelo, ispitanica teška sedam kilograma pokazala je širinu svoje socijalne inteligencije. Djevojčica se smiješila, pratila razgovore i zurila u novopridošlice. Spelke je postala poznata zahvaljujući istraživanjima o tome kako dojenčad uči o fizičkim predmetima, brojevima i vlastitoj okolini. Promatrajući malenu ispitanicu u laboratoriju, duboko je uzdahnula. “Zašto mi je trebalo 30 godina da se počnem baviti ovime?”, upitala se. “Sve sam ovo vrijeme tražila djecu da primaju predmete ili ih okretala po sobi kako bih saznala koliko se dobro snalaze u prostoru, a ona su zapravo samo htjela komunicirati s drugim ljudima!”“Oduvijek me fascinirao način na koji ljudi uče i organiziraju svoje misli, kao i to zašto neke zadatke izvršavamo dobro, a druge loše”, naglašava ova 62godišnja kognitivna psihologinja. Prema njezinom mišljenju, najbolji način da saznamo imaju li ljudi kakva urođena znanja i utvrdimo koja upravo je istraživanje umova novorođenčadi.Prema tvrdnjama istraživača iz laboratorija Spelke, ovo su neke od stvari koje bebe znaju:Znaju što je predmet: odjelita fizička jedinica čije se sve stranice uglavnom kreću kao cjelina koja je do određene mjere neovisna o drugim predmetima. Ako pokažete dojenčetu prizor u kojemu se naizgled čvrsta šipka pomiče naprijed i nazad iza drugoga predmeta, dijete će se zapanjiti kada se drugi predmet ukloni te se ispostavi kako su na mjestu naizgled cjelovite šipke zapravo dva njezina odvojena dijela.Dojenčad zna da se predmeti ne mogu kretati kroz druge čvrste predmete niti zauzimati njihovo mjesto u isto vrijeme. Uz to, ona shvaća i da se predmeti uglavnom kreću neprekidnom putanjom. Bebe mogu procjenjivati količine i razlikovati kategorije “više” ili “manje”.

Ako im pokažemo lepezu od četiri do 12 točaka, one će pridružiti svaki od brojeva određenim pripadajućim zvukovima. Kada začuju četiri zvuka, djeca će zuriti u četiri točke dulje nego kada začuju 12 zvukova, čak i ako svaki od četiri zvuka ima dulje trajanje. Dojenčad također može na stanovit način zbrajati i oduzimati. Ona može predvidjeti relativnu količinu skupina točaka koje spajamo ili razdvajamo, a ako joj predočimo pogrešan broj točaka, dulje će promatrati novonastalo stanje. Novorođenčad i dojenčad koristi geometrijske tragove pri orijentaciji, snalaženju po prostorijama i otkrivanju položaja skrivenoga blaga. Međutim, istraživački laboratorij doktorice Spelke također je utvrdio kako su mala djeca prilično loša u korištenju uočljivih predmeta i ukrasa kao smjerokaza pri snalaženju u prostoru. “To me je otkriće uistinu iznenadilo”, istaknula je Spelke. “Mislila sam da beba nikada ne bi ignorirala informacije poput boje zida i počinila takvu grešku.” Temeljni mentalni moduli predočavanja predmeta, osjećaja za brojeve i geometrijske orijentacije sustavi su instinkata koje dijelimo s drugim životinjama. Spelke i znanstvenici iz njezina laboratorija počeli su utvrđivati neke od temeljnih postavki društvene inteligencije dojenčadi. Katherine D. Kinzler i Kristin Shutts, znanstvenice zaposlene na sveučilištima u Chicagu i Wisconsinu, otkrile su kako se dojenčadi staroj tek nekoliko tjedana više sviđaju ljudi čiji su govorni obrasci slični onoj vrsti govora kojoj je dijete već prije bilo izloženo. Tako dijete iz Bostona dulje promatra osobu koja govori engleski nego osobu koja govori francuski. Neki suradnici Spelke ispituju kako dojenčad odlučuje ima li neki njima nov i nepoznat predmet vlastitu “volju”, odnosno “je li ova mala pahuljasta kuglica aktivna ili nepokretna?”. Ta utjecajna znanstvenica ustvrdila je kako se kognitivni katalizator koji omogućuje ljudskim brojevnim, prostornim i društvenim modulima povezivanje i razmjenjivanje ideja krije u jeziku. “Iznimnost jezika u njegovoj je produktivnoj moći kombiniranja.”, istaknula je Spelke. “Pomoću njega možemo slagati bezbrojne kombinacije.” Spelke uvažava prigovore kritičara koji tvrde kako su njezine ideje zasada nedokazane i sporne, no u jedno je sigurna: “Posao je bebe da uči.”

Natalie Angier