Neizvjesnost i dugotrajnost negativne su karakteristike sudskog rješavanja sporova. U posljednjem desetljeću u Republici Hrvatskoj, donošenjem Zakona o mirenju, uvedena je mogućnost rješavanja sporova mirenjem, no unatoč tome ono je i dalje nedovoljno prepoznata i rijetko korištena metoda. Razlozi su najčešće slaba informiranost javnosti o mogućnostima te duboko ukorijenjena percepcija suda kao jedinoga mogućeg konačnog rješenja spora.

Razloga za izbor mirenja umjesto sudskog rješavanja spora ima doista napretek. Ova je metoda dobrovoljna i neobvezna i doista je na strankama spora hoće li početi, provesti i završiti postupak do kraja. Nadalje, sam postupak može biti unaprijed određen ili ga stranke mogu tijekom samog mirenja odrediti što ga čini neformalnim i široko prilagodljivim. Stranke pokušavaju pomiriti pojedinačne interese pa postupak nije strogo usmjeren istraživanju činjenica kako bi se utvrdilo tko ima pravo, a tko ne. Na taj su način moguća najrazličitija rješenja koja stranke odluče prihvatiti. U postupku stranke teže postizanju tzv. win-win situacije, odnosno teže rješenju koje će s obzirom na okolnosti svaka stranka iz svoje perspektive smatrati dobrim rješenjem spora. Prihvaćajući postupak mirenja, stranke se zapravo odlučuju svoju neodrživu situaciju prekinuti i ostaviti u prošlosti te konsenzusom odrediti svoje buduće odnose. Budući da se mirenje može provoditi i za sporove o kojima se vodi sudski, arbitražni ili drugi postupak, pokušaj mirenja doista strankama može biti samo od koristi. Izgubiti ne mogu gotovo ništa. Isto tako postupak koji stranke nije doveo do rješenja njihove situacije ne sprečava ih da pokrenu postupak pred sudom. Budući da stranke određuju dinamiku i način postupka, time je i financijski aspekt postupka u njihovim rukama, što i te kako ide u prilog mirenju u odnosu na sudski postupak za koji je u potpunosti neizvjesno vrijeme trajanja i visina iznosa koji će stranke na kraju morati snositi. O dimenziji izmakle dobiti i nematerijalne štete, koje su često i posljedice sporog i tromoga pravosudnog sustava da i ne govorimo. Ne zaboravimo i kako je postupak mirenja tajan za razliku od sudskog postupka koji je javan, što također utječe na otvorenost stranaka u postupku. Relativno novim Zakonom o mirenju (Narodne novine br. 18/11) određeno je kako je mirenje svaki postupak, bez obzira na to provodi li se u sudu, instituciji za mirenje ili izvan njih, u kojem stranke nastoje sporazumno riješiti spor uz pomoć jednog ili više izmiritelja koji strankama pomažu postići nagodbu, bez ovlasti da im nametnu obvezujuće rješenje. Sklopljena nagodba u postupku mirenja obvezuje stranke koje su je sklopile. Isto tako nagodba je ovršna isprava ako je u njoj utvrđena kakva obveza na činidbu o kojoj se stranke mogu nagoditi te ako sadrži izjavu obvezanika o neposrednom dopuštenju ovrhe, tj. klauzulu ovršnosti. Svakako da postupak u kojem su stranke potpuno slobodne uređivati “pravila igre” može dati brža i učinkovitija rješenja, no s obzirom na nedovoljnu informiranost ovaj način rješavanja sporova premalo je zastupljen. Valja napomenuti kako već izvjesno vrijeme pri Hrvatskoj udruzi poslodavaca djeluje Centar za mirenje koji pruža usluge mirnog rješavanja sporova. Usluge Centra namijenjene su svim strankama koje svoj postojeći spor žele riješiti mirno.

Milica Jovanović, dipl. iur., pravna savjetnica