U Americi je pokret protiv zloporabe radnika nastao onoga dana kad smo otkrili kako se naše Nikeice proizvode. Dvadeset godina kasnije otkrivamo kako se proizvode dragocjeni nam iPhonei pa Apple dobiva vlastiti “Nike trenutak”. Nakon što su 2010. godine odjeknule vijesti o samoubojstvima radnika u Foxconnu, glavnom Appleovu dobavljaču iz Kine, uslijedili su izvještaji o prisilnom prekovremenom radu, iskorištavanju djece kao radne snage, kršenju pravila o minimalnom dohotku te nesigurnim radnim uvjetima u tvrtkama koje rade za Apple.

Sve je to bilo posve suprotno Appleovu statusu tvorca svetih uređaja na kojima su u prvom tromjesečju zaradili 13 milijardi dolara, čime je ostvareno 30 ukupne posto prodaje. Ti su izvještaji pobudili val prosvjeda među studentima i sindikatima koji od Applea traže da svoje dobavljače u Kini prisile na poboljšanje uvjeta rada za stotine tisuća radnika čije plaće čine tek 10 dolara u ukupnoj cijeni iPhonea 4, koji bez ugovora s mobilnim operaterom u Sjedinjenim Američkim Državama stoji 549 dolara. No ako teški uvjeti u Foxconnu ponovno povlače pitanje odgovornosti korporacija u dobu globalnog kapitalizma, glas javnosti također povlači jedno važno pitanje? Hoće li pritisak potrošača i vlada sa Zapada, koji traže da multinacionalne kompanije poboljšaju stav prema radnicima u siromašnim državama, donijeti korist ili štetu? Apple je umnogome drukčiji od proizvođača odjeće i obuće u ranijim slučajevima. Zbog velike prisutnosti Applea u javnosti i goleme zarade izgledno je da bi pritisak potrošača uistinu mogao dovesti do promjene uvjeta rada u kineskim tvrtkama koje rade za Apple. Danas globalizacija ima bolje rezultate nego njezina alternativa. Države koje primaju velik udio multinacionalnog ulaganja brže rastu te bilježe niže stope siromaštva i izrabljivanja djece kao radne snage. Kina je primjer dobrog učinka globalizacije. U posljednjih dvadeset godina priljev stranih ulaganja strahovito se povećao te potaknuo izvanredan gospodarski rast. U Bangladešu, koji strani kapital zaobilazi, polovica stanovnika živi u krajnjoj bijedi, a otprilike je jednako stanje bilo 1981. godine.

Kao što je britanska ekonomistica Joan Robinson istaknula još prije pola stoljeća, “jad koji stvara eksploatacija kapitalista nije ništa u usporedbi s jadom onih koji nisu eksploatirani”. Takva situacija stvara neprilike za nadobudne aktiviste sa Zapada. Oni, naime, smatraju da je njihova zadaća uvjeriti multinacionalne kompanije kao što je Apple da je trošak poboljšanja uvjeta rada u tvornicama dobavljača manji od potencijalne štete za ugled tvrtke zbog mukotrpnog rada u očajnim uvjetima. Međutim, ne smiju zaboraviti da je većini radnika Foxconna glavni prioritet zadržati posao. Iako bi im pritisak mogao poboljšati život, Foxconn bi ih jednako lako mogao zamijeniti nekim drugim. “Kad se otkrije što proizvođači negdje rade, može ih se prisiliti da ondje uvedu neke promjene”, kaže Scott Nova, izvršni direktor tvrtke Workers Rights Consortium, koja prati uvjete rada u tvornicama u kojima se proizvodi odjeća s logom raznih fakulteta. “Međutim, ako se zbog tih promjena povise troškovi, a vrijeme dostave robe uspori, lako je moguće da će za godinu dvije ta robna marka smanjiti broj narudžbi u toj tvornici i prednost dati drugima.” No najdojmljiviji komentar na učinkovitost pokreta za poboljšanje radnih uvjeta jest to što i godinama kasnije vladaju očajni radni uvjeti te nezakonito niske plaće kod mnogih dobavljača najvećih multinacionalnih robnih marka. Međutim, Apple se diči time što dobavljače uspijeva privoliti da u najkraćem roku ispune ono što od njih traži pa bi tvrtka sigurno lako nametnula pravila o plaćama ili pravima radnika. Tko zna, možda aktivisti uspiju poboljšati život radnika Foxconna pa ćemo se i mi bolje osjećati kad znamo da imamo iPhone.

Eduardo Porter