Irački kršćani, čiji je broj u stalnom opadanju, zbog napada i zastrašivanja prisiljeni su bježati iz svojih domova. Napuštaju sjever zemlje u kojemu su pronašli utočište, obeshrabreni nezaposlenošću i strahom od ponavljanja nasilja kojemu su tek nedavno umaknuli.

Tihi egzodus kršćana u Tursku, Jordan, Europu i Sjedinjene Američke Države posljednje je poglavlje u priči o gotovo neizbježnom opadanju broja iračkog kršćanskog stanovništva. Mnogi vjerski vođe tvrde da je time odzvonilo kršćanstvu u Iraku, zemlji u čijim su se gradovima donedavno uzdizali i minareti i zvonici. Prema posljednjim procjenama, od američke invazije 2003. godine broj iračkih kršćana se i više nego prepolovio, a neki od njih tvrde da su odlaskom američke vojske izgubili i svojeg posljednjeg zaštitnika. Njihov je egzodus očit u mjestima poput Tenne, sela koje je tijekom posljednjih devet godina postalo utočište desecima kršćanskih izbjeglica. Obitelji u bijegu od bagdadskih terorističkih skupina i bombaških napada ovdje su pronašle sigurnost, ali su se i suočile sa siromaštvom. Seljani procjenjuju da je polovica od ukupno pedesetak kršćanskih kuća danas napuštena. Walid Shamoon (42) želi otići. Navodi kako je pobjegao iz iračkoga glavnog grada u siječnju 2011. nakon sukoba s pripadnicima šijitskih paravojnih postrojbi, što je dovelo do prijetnji smrću i pokušaja njegovog ubojstva. Brat mu je već ubijen u minobacačkom napadu prije šest godina, što je također navelo Shamoona da raskine ugovor na određeno vrijeme s australskom ambasadom u kojoj je zarađivao 1500 dolara na mjesec te dođe u Tennu. No ovih dana Shamoon razmišlja samo o svojoj molbi za emigraciju u Arizonu. “Ovo nije život”, tvrdi. “Nema poboljšanja. Nema posla.” Mnogi koji sada jedva preživljavaju na kurdskom sjeveru Iraka došli su tamo nakon samoubilačkog napada u katedrali Naše Gospe od spasa u Bagdadu u listopadu 2010.

Bio je to najteži napad na iračke kršćane od početka rata, a u njemu je poginulo 50 vjernika i dvojica svećenika. Mnoge su bagdadske kršćanske obitelji pobjegle na sjever i smjestile se u kršćanskim zajednicama uzduž ninivske ravnice te u trima pokrajinama iračke autonomne regije Kurdistan. Time su se pridružile desecima tisućama drugih kršćana koji dijele sličnu sudbinu nakon ranijih ubilačkih napada u Bagdadu, Mosulu i drugim gradovima.“Ostavili su sve kako bi našli sigurnost”, ističe velečasni Gabriel Tooma koji vodi Samostan Djevice Marije u kršćanskom gradu Qoshu na sjeveru zemlje u kojemu su deseci obitelji pronašle novi dom . Kršćani na sjeveru Iraka tek su djelić vojske iračkih stanovnika koji su nakon rata izgubili domove. Prema posljednjim procjenama Ujedinjenih naroda, njihov se broj kreće oko 1,3 milijuna. Mnogi od njih žive u kontejnerima za smeće i prljavim sirotinjskim predgrađima mnogo gorima od bilo čega s čime se suočavaju kršćanske obitelji u Kurdistanu. No kršćani i druge manjine postali su najosjetljivije skupine društva tijekom brojnih godina sektaškog vjerskog čišćenja koje je podijelilo nekoć vjerski raznolik Bagdad na sunitske i šijitske četvrti. Prema procjenama SAD-a i međunarodnih organizacija, prijeratna populacija iračkih kršćana koja je brojala između 800.000 i 1,4 milijuna ljudi svedena je na manje od 500.000 vjernika.“Posljedica ovoga egzodusa mogao bi biti kraj kršćanstva u Iraku”, ustvrdila je Američka komisija za međunarodne vjerske slobode u svome posljednjemu godišnjem izvješću.

Međunarodna organizacija za migracije u siječnju je ustanovila kako je 850 od 1350 izbjeglih kršćanskih obitelji koje je ta organizacija pratila u sjevernom Iraku tijekom prošle godine napustilo spomenuto područje. Mnogi su se od njih požalili na strah za svoju sigurnost, nemogućnost zaposlenja, smještaja i školovanja na novome i nepoznatome mjestu. Osim toga, većina novopridošlih kršćana ne služi se kurdskim, nego samo arapskim jezikom. “Nitko nije napravio ništa za nas”, tvrdi Salim Yono Auffee, član Kaldejskog asirskog narodnog vijeća, kršćanske skupine u sjevernom Iraku. Čak i u razmjerno sigurnome Kurdistanu neki kršćani ističu kako još uvijek žive u strahu. Otmica poslovnog čovjeka kršćanske vjere u kurdskome glavnom gradu Erbilu i nedavno izbijanje nereda te palež kršćanskih trgovina pićem u najsjevernijoj iračkoj pokrajini Dohuk smještenoj uz granicu s Turskom duboko su uznemirili kršćanske doseljenike. Kurdska je vlada doseljenicima iz Bagdada ponudila zemljište, besplatno gorivo i druge vrste pomoći. Unatoč tome, mnoge obitelji ističu da jedva preživljavaju. Oni doseljenici koji su se smjestili u blizini gradova uspjeli su se zaposliti, no oni na selu uglavnom su nezaposleni i preživljavaju od vladinih mirovina ili socijalnih naknada koje iznose oko 200 dolara na mjesec.

Jack Healy; Omar al-Jawoshy pridonio izvještaju