Dok promatram kako sirijska vojska uništava sirijski grad Homs kako bi ugušila pobunu protiv predsjednika Bashara alAssada, podsjeća me na obradu strašno lošeg filma u kojem je prije trideset godina glumio Basharov otac Hafez. Bilo je to u travnju 1982., a ja sam netom prije stigao u Bejrut kao izvjestitelj New York Timesa.

Ubrzo sam čuo zastrašujuće priče o ustanku koji je u veljači izbio u sirijskome gradu Hami, a predvodilo ga je sirijsko Muslimansko bratstvo. Pričalo se da je tadašnji predsjednik pobunu ugušio bombardiranjem čitavih četvrti Hame, a potom i dizanjem zgrada u zrak dok su stanari bili kod kuće. U svibnju te godine dobio sam vizu za dolazak u Siriju, upravo u trenutku kad je Hama ponovno otvorena. Sirijski je režim “poticao” Sirijce da se provezu kroz razoreni grad i da razmisle o njegovu značenju. Tako sam i ja uzeo taksi i provezao se. Bilo je strašno. Čitave su zgrade uništene, a potom stručno sravnjene u parkirališta golema poput nogometnih igrališta. Kad bi cipelom zarovao po tlu, otkrila bi se odjeća, poderane knjige, cipele. Amnesty International procijenio je da je tada smrtno stradalo čak 20.000 ljudi. Nikad takvu brutalnost nisam doživio, a u knjizi koju sam kasnije napisao opisao sam je kao “Pravila Hame”. Pravila Hame zapravo nisu pravila. Moraš učiniti sve što možeš da ostaneš na vlasti i ne ideš samo za porazom protivnika. Bombardiraš ih dok su kod kuće, a potom ih sravniš sa zemljom tako da to njihova djeca i djeca njihove djece nikad ne zaborave i da se nikad više ne usude usprotiviti ti se. Eto, trideset godina kasnije djeca te sirijske djece ipak su zaboravila. Više se ne boje. Ovog puta ne buni se samo Muslimansko bratstvo u jednome gradu, već mladi iz svih krajeva Sirije. Navtej Dhillon i Tarik Yousef, urednici knjige “Generation in Waiting: The Unfulfilled Promise of Young People in the Middle East”, tvrde da na Bliskome istoku živi više od 100 milijuna ljudi u dobi od 15 do 29 godina, a 1990. godine bilo ih je manje od 67 milijuna. Većina onoga što im je vlada obećala, radna mjesta, prilike za brak, krov nad glavom i priliku da se njihov glas čuje, nije se ostvarilo. Upravo je to pokrenulo lavinu ustanaka.

Sirija je plemensko društvo, podijeljeno na sekte. Alaviti, šijitska većina, koje predvodi Assad i koji čine 12 posto stanovništva, upravljaju vladom, vojskom i sigurnosnim službama. Sirijaca sunita ima 75 posto, kršćana 10 posto, a ostatak čine Druzi, Kurdi i ostale etničke skupine. Iako je sirijski ustanak počeo kao nesektaški, nenasilni izraz želje mladih Sirijaca da se država prema njima ponaša kao prema građanima, do ispada nasilja došlo je kad je Assad reagirao Pravilima Hame. Nasilje je izmamilo sektaške strahove na svim stranama. Danas je teško reći gdje prestaju demokratske težnje pobunjenika, a gdje počinju sektaške aspiracije, tj. sirova želja sunitske većine da iskorijeni alavitsku manjinu. Uslijed toga, većina alavita staje uz Assada, kao i neki suniti koji su imali koristi od njegova režima, naročito oni iz Aleppa i glavnog grada Damaska. Prorežimski alaviti i suniti vide kaos i nogometne nemire u Egiptu i sami sebi kažu: “Assad ili kaos? Biramo Assada.” Što učiniti? Idealno bi bilo da se s Assadova jednoumlja mirno prijeđe na pluralističku politiku dogovora. Ne želimo građanski rat u Siriji jer bi mogao destabilizirati čitavu regiju. Sjetite se: Egipat implodira, Libija eksplodira, Tunis implodira… Sirija eksplodira. Ne znam što bi bilo dovoljno da Assad pristane ustupiti vlast vladi nacionalnog jedinstva, ali znam što je nužno. Mora ostati bez dva važna aduta koja podupiru njegov režim. Jedan je potpora Kine, Irana i Rusije. Ujedinjeni narodi, Europska unija te arapske i muslimanske zemlje ne smiju prestati prozivati Moskvu, Peking i Iran zbog potpore Assadovu masovnom ubijanju nenaoružanih civila. Kina, Iran i Rusija ne mare za osudu Sjedinjenih Američkih Država, ali mogle bi mariti za osudu ostatka svijeta. Drugi adut mogu ukloniti Sirijci. Razlomljena sirijska opozicija mora se ujediniti i povezati se s alavitima, kršćanima i trgovcima sunitima te im jamčiti da će njihovi interesi biti sigurni u novoj Siriji kako bi se lakše okrenuli protiv Assada. Ako se to ne dogodi, iz ovoga svega neće izaći ništa dobro. Što više sirijska opozicija bude sebi, Sirijcima i ostatku svijeta dokazivala da joj je cilj stvoriti pluralističku Siriju, u kojoj su svi građani jednaki, Assad će biti slabiji, a postassadovska Sirija otvorit će put stabilnosti i dostojanstvu. Ako se sirijska opozicija još više raspe, Assad će biti snažniji, a neki će se Sirijci njega još više držati zbog straha od kaosa i Pravila Hame.

Thomas L. Friedman