Najjasniji pokazatelj koliko otpada ima u svemiru jest količina smeća koje odnedavno pada s neba. Prošle godine bio je to nedjelatni Nasin satelit, a ove godine pokvarena ruska sonda. Iako je vjerojatnost da će taj otpad pasti na nekoga iznimno mala, rastu izgledi da će svo to smeće u orbiti zasmetati radu satelita ili Međunarodne svemirske postaje, stoji u izvješću Državnog vijeća za istraživanja Sjedinjenih Američkih Država.

Ova neprofitna grupacija, došla je do zaključka da je problem izvanzemaljskog otpada dosegnuo točku u kojoj se, ako se ništa ne poduzme, zbog niza sudara Zemljina niža orbita u konačnici više neće moći koristiti. “Nasa ovaj problem shvaća vrlo ozbiljno”, kaže Mason A. Peck, glavni tehnolog u Nasi.Postoji jedno vrlo očito rješenje. Riješiti se svemirskog otpada, osobito velikih komada prije no što se sudare i raspadnu na manje dijelove. Znanstvenicima na pamet pada cijela lepeza kreativnih rješenja, uključujući mreže kojima bi se obuhvatili lutajući komadi smeća te nakon toga povukli u Zemljinu atmosferu, gdje bi izgorjeli bez ikakve štete ili baloni koji bi na sličan način preusmjerili otpad u atmosferu. Razmatra se i mogućnost uporabe lasera s tla. Ne s namjerom da se smeće raznese, što bi samo prouzročilo još više nereda, već s ciljem da ga se pomakne u sigurniji dio orbite ili u atmosferu. U veljači su znanstvenici s vodećeg švicarskog sveučilišta, Saveznog tehnološkog instituta iz Lausannea objavili da trenutno izrađuju napravu pod nazivom CleanSpace One, svojevrsni nebeski usisavač (vrijedan 11 milijuna dolara) koji bi trebao doći u blizinu satelita, zahvatiti ga golemim kliještima, nakon čega bi zajedno zaronili u smrtonosni ponor. Problem otpada u svemiru je toliko dugovječan i opće poznat da čak ima i ime: Kesslerov sindrom. Naime, još 1978. godine je Donald J. Kessler, tadašnji ravnatelj Nasinog odjela za otpad u svemiru predvidio niz posljedica sudara predmeta ostavljenih u svemiru. “Što dulje budemo čekali, to ćemo više posla imati”, rekao je danas umirovljeni Kessler.

S obzirom da tolika količina predmeta huja orbitom brzinom od preko 27.000 kilometara na sat, to predstavlja neposrednu prijetnju djelatnim satelitima. Prije tri godine odbačeni ruski satelit tako se zabio u komunikacijski satelit Iridium te su se oba smrskala u desetke tisuća komadića. Američko zrakoplovstvo danas prati 20.000 komada svemirskog otpada koji putuju orbitom. Zasad operatori satelita uspijevaju izbjeći velike komade otpada i opremiti satelite da izdrže udare manjih komada. No kadtad će Zemljina niža orbita postati preopasna. “Odlazak astronauta u svemir bit će prerizičan”, smatra John L. Junkins, profesor svemirskog inženjeringa pri sveučilištu Texas A&M. Junkins tvrdi da je samo SAD u orbiti ostavio 500 komada velikog otpada, a Rusija dvostruko više. Dodaje da bi uklanjanje samo pet ili šest velikih komada otpada svake godine bilo dovoljno da se zaustavi trend gomilanja. Nasa je upravo dodijelila 1,9 milijuna dolara instituciji Star Technology and Research za izradu svemirske letjelice pod nazivom ElectroDynamic Debris Eliminator ili skraćeno Edde. Edde bi trebao prići komadu otpada, izbaciti mrežu kojom će ga uhvatiti i zatim ga spustiti u nižu orbitu, gdje bi zbog trenja zraka taj predmet ponovno ušao u atmosferu i izgorio. No svemirski otpad pripada državi koja ga je ostavila u orbiti. Dakle, ako SAD pokuša lasom uhvatiti staru rusku nedjelatnu raketu, Rusija će najvjerojatnije prosvjedovati. Mnoge države bi iskazale zabrinutost i glede zemaljskog lasera osposobljenog za pomicanje satelita jer bi ga shvatile kao potencijalno oružje. No SAD je već osmislio plan vraćanja novo odaslanih satelita iz orbite. Europske države također su počele uspostavljati niz pravila, ali SAD ih smatra prestrogima.

Kenneth Chang