U HUP novostima pravni će tim HUP-a iz broja u broj odgovarati na različite pravne te druge upite svojih članica, ali i drugih hrvatskih poduzeća. Za neka pitanja na koja pravni tim ne bude imao odgovor potražit će savjete kod odgovarajućih državnih tijela ili stručnjaka. Svoje upite možete slati e-poštom na admira.ribicic@hup.hr, odnosno faks-uređajem na broj 01/4897-556.

Sedam načina prestanka ugovora o radu
Prema čl. 104. Zakona o radu (NN 149/09 i 61/11), ugovor o radu prestaje na jedan od sedam načina, a to su: smrt radnika; istekom vremena na koje je sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme; kada radnik navrši šezdeset pet godina života i petnaest godina mirovinskog staža, osim ako se poslodavac i radnik drukčije ne dogovore; sporazumom radnika i poslodavca; dostavom pravomoćnog rješenja o priznanju prava na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad; otkazom (bez obzira na vrstu otkaza) i odlukom nadležnog suda. Navedeni je članak vrlo važan za program zbrinjavanja viška radnika, a osobito za pravo na godišnji odmor. Slijedom toga skrećemo pozornost poslodavcima da je sukladno čl. 61. Zakona o radu poslodavac dužan radniku koji nije iskoristio godišnji odmor u potpunosti, a u slučaju prestanka ugovora o radu (svih sedam načina prestanka ugovora o radu), isplatiti naknadu za neiskorišteni godišnji odmor.

Ivan Sarić, dipl. iur., pravni savjetnik

Zakon o rokovima ispunjenja novčanih obveza – problemi u praksi
Dana 1. siječnja 2012. godine stupio je na snagu Zakon o rokovima ispunjenja novčanih obveza (u daljnjem tekstu: Zakon). Hrvatska udruga poslodavaca kao socijalni partner nije sudjelovala u izradi predmetnog zakona, što se pokazalo protuproduktivnim jer smatramo da je zakonodavac donio propis koji je nedorečen i dvojben te u praksi neprovediv. Naravno, Hrvatska udruga poslodavaca svakako podržava pokušaj uvođenja financijske discipline i slaže se s načelima donesenog zakona, ali mora ukazati na njegovu neprovedivost u ovom trenutku. Smatramo da Zakon predstavlja prijetnju jer nisu ispunjeni preduvjeti za njegovu provedbu iz nekoliko razloga koje ćemo u nastavku obrazložiti. Možda je najzanimljivije to što je Hrvatska među prvim državama koja je već od 1. siječnja 2012. počela primjenjivati Europsku direktivu o plaćanjima u komercijalnim transakcijama (Direktiva 2011/7/EU), jer prema navedenoj direktivi zemlje članice EU obvezne su je primijeniti u svojem nacionalnom zakonodavstvu do 16. ožujka 2013. godine. Osim toga zakonom su propisane vrlo visoke kazne za poslodavce koje također nisu propisane predmetnom direktivom pa je pitanje zašto se inzistira na tim odredbama kada njihovo opravdanje nije čak ni “acquicommunitaire”. Kao prva i najočitija zamjerka Zakona o rokovima ispunjenja novčanih obveza svakako je nedefiniranost iznimaka. Naime, člankom 2. stavkom 1. spomenutog zakona predviđena je mogućnost ugovaranja roka za ispunjenje novčane obveze do 60 dana, ali je stavkom 2. istog članka u iznimnim situacijama bilo dopušteno dogovarati i duži rok a da nigdje nije dano pojašnjenje što znači to “iznimno”. Mnogi poslodavci imaju već ustaljenu praksu i rokove ugovaranja sa svojim poslovnim partnerima. Nepoznato je podliježu li, ako se potpišu ugovori s rokovima plaćanja dužim od 60 dana, kao primjer dosadašnje dobre prakse, poslodavci sankcijama i ako da, kojim?

Na primjer, pojedine pravne osobe i prije Zakona o rokovima ispunjenja novčanih obveza s dobavljačima u zemlji imaju zaključene ugovore na neodređeno vrijeme, o opskrbi repromaterijalom s rokom ispunjenja novčane obveze dužim od 60 dana. Postavlja se pitanje sudbine takvih ugovora. Smatramo da bi se definiranjem ugovorne klauzule (preambule) mogli ugovoriti (kao iznimku) i duži rokovi plaćanja nego što su predviđeni predmetnim zakonom – temelj bi bila dugogodišnja poslovna suradnja na temelju načela savjesnosti, poštenja i dobrih trgovačkih običaja s poslovnim partnerom. Mnoge poslodavce muči pitanje primjenjuju li se rokovi iz zakona i na novčane obveze koje dužnik izvan RH mora platiti vjerovniku u Hrvatskoj, odnosno koje dužnik u RH mora platiti vjerovniku izvan RH? U jednom od odgovora Ministarstva financija stoji: “Ako je u ugovornim odnosima koji su uređeni ovim zakonom jedna od ugovornih strana nerezident, tada je za ugovor, sukladno članku 19. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima koji je preuzet kao republički zakon (Narodne novine, broj53/91), mjerodavno pravo koje su ugovorne strane izabrale, ako zakonom ili međunarodnim ugovorom nije drukčije određeno.” Prema tome mišljenju stranke bi same mogle ugovoriti hoće li primijeniti ovaj zakon, a kako je očito nepovoljniji nego što je u drugim zemljama, vjerojatno bi se primijenilo pravo druge države – što znači da je bolje trgovati sa stranim pravnim osobama nego domaćim. HUP je poslao inicijativu nadležnom ministarstvu za tumačenje i izmjenu predmetnog zakona te se nadamo skorom rješavanju nastalih problema.

Nataša Novaković, pravna savjetnica glavnog direktora HUP-a