Napetost koja vlada Iranom vidljiva je u ulici Manouchehri u središtu Teherana, gdje se ljudi svakodnevno okupljaju kako bi na crnom tržištu kupovali i prodavali američke dolare. Vlada je povisila službenu tečajnu stopu te policiju uputila na ulice u potragu za prodavačima na crnom tržištu, no s obzirom na to da povjerenje u iranski rial opada, trgovina na crno i dalje se nastavlja.

“Bojim li se policije? Naravno, ali treba mi novac”, kaže inženjer građevine Hamid. “Cijene hrane rastu, a plaća mi nije dovoljna.” Dodaje da je gotovo sav novac pretvorio u dolare te da je, baš kao i mnogi Iranci, prikupio zalihe riže i drugih temeljnih namirnica za sljedećih nekoliko mjeseci. Glavni razlog za takvu maničnu trgovinu nije stvarni gospodarski kolaps – novi europski embargo na uvoz nafte još nije proveden, a hrane je na policama dovoljno – već osjećaj panike zbog osjećaja opkoljenosti, mogućnosti rata i izglednih gospodarskih problema. Bijela je kuća 6. veljače najavila zamrzavanje imovine Irana i ograničavanje aktivnosti iranske središnje banke. Posljednji je krug sankcija središnjoj banci, kako kažu trgovci i analitičari, već nanio neslućenu štetu iranskome privatnom sektoru, a novac je tako teško prebaciti u inozemstvo da su čak i imućni poslovni ljudi ponekad prisiljeni sjesti na zrakoplov i preko granice prenositi kovčege pune američkih dolara. Međutim, taj gospodarski teret pada uglavnom na leđa srednjeg sloja pa ogorčenost prema Zapadu raste, a ugroženi su i planovi za obustavljanje iranskog nuklearnog programa, što je Obami u ovoj izbornoj godini glavni prioritet. “U posljednjih nekoliko mjeseci klijenti nam govore da ih njihovi klijenti napuštaju jer smatraju da im neće platiti”, kaže četrdesetjednogodišnja Parvaneh, koja radi u jednoj banci u Teheranu. “Počinju otpuštati zaposlenike. Iransko je gospodarstvo oduvijek ugroženo, no sad je gore nego ikad.” Gospodarska je panika podijelila iransku političku elitu.

Brojni upućeni, pa tako i članovi Islamske revolucionarne garde, otvoreno kritiziraju vrhovnog iranskog vođu ajatolaha Alija Hamneija. Jedan od pomoćnika predsjednika Mahmuda Ahmadinedžada neizravno je optužio ajatolaha Hamneija za nepotrebno neprijateljsko djelovanje protiv Zapada, što je dovelo do smanjenja vrijednosti riala. To je samo jedan znak raskola koji je nastao između predsjednika i vrhovnog vođe, a vjerojatno će se odraziti i na parlamentarnim izborima 2. ožujka. Iranci se žale da zbog sankcija trpe veliku štetu, a da oni na vrhu ne snose nikakve posljedice, već samo imaju koristi. Bogati su Iranci strahovito mnogo zaradili na kupnji dolara po vladinom tečaju, koje su potom prodavali za dvostruko više riala na crnom tržištu. Neki analitičari i političari iz opozicije smatraju da je Ahmadinedžad namjerno pogoršao valutnu krizu kako bi njegovi bliski krugovi mogli profitirati. Poput mnogih drugih pripadnika niže i srednje klase, četrdesetjednogodišnji Murad, konobar u jednom kafiću u Teheranu, za svoje muke krivi vladu i Zapad. Dnevno u kafiću u kojem radi već 25 godina zaradi oko 50 dolara, a s obzirom na to da mora prehraniti troje djece, život mu je zbilja težak. “Cijene rastu tako brzo da stalno moram raditi, a čak ni uz toliko rada ne možemo si priuštiti da jednom godišnje kupimo odjeću”, kaže. “Bogati ne pate, oni su zaštićeni. Mi bismo htjeli imati dobre odnose sa Zapadom. Koja je svrha parole: Smrt Sjedinjenim Američkim Državama? No što se može?” Jedan je iranski poslovni čovjek istaknuo da je tijekom osamdesetih, kad je Iran pretrpio sličan oblik privatizacije, gospodarstvo bilo znatno manje, a revolucionarna čežnja za žrtvovanjem puno veća. U to je doba iranski državni vrh bio znatno ujedinjeniji. “Pitanje je hoće li Iranci moći podnijeti kad se panika prelije u stvarno oslabljenje standarda života?”, pita se. “Tek im se tad pišu prave nevolje.”

Robert F. Worth