Jednog bih dana volio voditi kolegij novinarstva utemeljen na praćenju ustanka u Egiptu, koji se bliži svojem prvom rođendanu. Prva bi lekcija bila sljedeća: kad god vidite kako slon leti, zašutite i zapišite bilješke. Egipatski je ustanak ekvivalent letećim slonovima. Nitko to nije predvidio i nitko to dotad nije vidio. Ako nisi znao što će se dogoditi, otkud znaš kamo se kreće? Zato je najpametnije šutjeti i bilježiti.

Ako to učinite, prva stvar koju ćete zabilježiti jest da su islamističke stranke – Muslimansko bratstvo i salafistička stranka Al Nour – upravo na parlamentarnim izborima potukle svjetovne liberale, koji su zapravo potaknuli pobunu, osvojivši 65 posto mandata. Ne brinuti zbog teokratskih, antipluralistički, ksenofobnih struja tih stranaka, koje ne priznaju prava žena, bilo bi suludo i naivno. No ako pretpostavimo da se islamisti neće mijenjati ili ublažiti putem odgovornosti na moćnom položaju, da na njih neće utjecati novi centri moći ili prioriteti javnosti, koja traži radna mjesta i transparentnu vladu, propustit ćemo dinamiku današnje egipatske politike.Dođite sa mnom u sirotinjsku četvrt Shubra elKhema u Kairu i razrušenu školu Omar Abdel Aziz, gdje sam pratio posljednji krug glasovanja 4. siječnja u glasačkom mjestu za žene. Onamo nas je vodio dvadesetdvogodišnji student ekonomije Amr Hassan, dečko iz “kvarta” – svjetovan mladić koji se lani borio za svrgavanje Mubarakova režima na trgu Tahrir. Iznenadilo me sljedeće: gotovo sve žene s kojima smo nakon glasovanja razgovarali – a sve su bile gotovo potpuno pokrivene, samo su im se oči vidjele – rekle su da su glasovale za Muslimansko bratstvo ili salafiste. No gotovo nijedna nije rekla da je za njih glasovala iz vjerskih razloga. Mnoge su rekle da su za islamiste glasovale jer su susjedi, a sekularni ih liberali nijednom nisu posjetili. Neke su nepismene starije žene tvrdile da nisu znale pročitati glasački listić i da su glasovale onako kako su im djeca rekla. No gotovo su sve rekle da su za Muslimansko bratstvo ili salafiste glasovale jer očekuju da će stvoriti bolju, pošteniju vladu – a ne zato što će sagraditi više džamija ili pooštriti mjere konzumiranja alkohola. Citirat ću izjave nekih žena u kojima komentiraju zašto su glasovale za islamiste: “Volim Muslimansko bratstvo, oni su jedini pošteni.” “Želim dobro obrazovanje i čist zrak.” “Treba nam bolja zdravstvena skrb.” “Želim da mi se djeca školuju kako treba. Ne mogu naći posao.” “Muslimansko bratstvo nije samo islamistička stranka. Riješit će probleme u zemlji.”

Međutim, kad sam našeg mladog vodiča i revolucionara Hassana upitao za koga je glasovao, rekao je da je na listić napisao “Dolje vojno vijeće”, misleći na ono koje trenutno upravlja zemljom. Izrazio je gađenje činjenicom da su, dok su on i svjetovni mladi poput njega rušili Mubaraka, islamističke stranke dobile izbore, a generali, koji su napustili Mubaraka kako bi se spasili, i dalje su na vlasti! I eto vam današnjeg Egipta – četverostruka se borba za vlast vodi između vojske, sve utjecajnijih islamističkih stranaka, manjih liberalnih stranaka i svjetovne mladeži s trga Tahrir. “Želimo vidjeti novu egipatsku vladu s novim idejama”, kaže Hassan. “Spreman sam vratiti se na Tahrir ako treba.” Štoviše, svi se danas osjećaju moćnije. Vojska ima oružje i vodi zemlju, islamisti i liberali osvojili su mjesta u parlamentu, a snagu osjećaju i mladi s trga Tahrir. Čak i tiha većina, koju ovdje zovu “Strankom naslonjača”, osjeća kao da ima više moći jer je tek glasala na izborima gdje su njihovi glasovi zapravo važni. Najdražu mi je izbornu priču ispričao jedan međunarodni promatrač. Njegovo se glasačko mjesto upravo zatvorilo, a glasački je odbor pakirao kutije pune glasova na autobus koji je vozio do središnjeg brojačkog tijela, kad je jedna Egipćanka, koja je netom glasovala, dotrčala do njih i poviknula: “Nemojte te kutije ostavljati nasamo. Ovo je naša budućnost. Idite s njima i pobrinite se da dođu na pravo mjesto.” Ta kutija i nade koju su u nju položili mnogi Egipćani nužan je preduvjet novog početka. No nije dovoljna. Državi treba vođa – a i dalje mjesto na vrhu zjapi prazno – tko može prikupiti sve glasove i nade i stopiti ih u strategiju stvaranja novih radnih mjesta, školovanja, pravednosti i sigurnosti za kojom svi Egipćani čeznu. Ako se to dogodi, znat ćemo da su kutije s glasovima Egiptu donijele drukčiju budućnost. A ja ću dotad samo zapisivati bilješke.

Thomas L. Friedman