Dok se ovaj grad prošlog mjeseca pripremao za prvi u nizu velikih protuvladinih prosvjeda, neki su komentatori zbivanja zaronili u prošlost Rusije, kada su se carevi i rulja sukobljavali, kada je vladala zbrka sablji, kopalja, konjice i rulje pučana s ikonama ponad glava.

U tim starim pričama, masa predstavlja surovu, iskonsku silu, pa nije nikakvo čudo što su je ruski vladari pokušavali obuzdati i potlačiti. Sve je to dio kolektivnog sjećanja Kremlja koje se nadvija nad današnje prosvjede. Sovjetski premijeri i partijski tajnici vjerovali su da je najbolji način obuzdavanja rulje sprječavanje samog nastanka demonstracija. Vladimir Putin usvojio je sličan pristup, iako je uglavnom izbjegavao uporabu sile. Richard E. Pipes, dugogodišnji proučavatelj ruske povijesti na Harvardu, kaže da je Putin dobro naučio pouku povijesti jer kad u Rusiji demonstracije jednom počnu, prije ili kasnije neminovno izmaknu kontroli. “Da sam ja na čelu Rusije, prvo bih izvršio reformu vlade”, kaže Pipes. “Da ipak to ne želim, zabranio bih prosvjede, jednostavno ih zabranio i zatim uhitio svakog tko se toj zabrani ne bi pokorio.” Odjeci ovakvih teorija čuli su se nakon parlamentarnih izbora održanih 4. prosinca, kada je postalo jasno da su mladi Rusi spremni prosvjedovati u većem broju nego ikada otkad je Putin 2000. godine stupio na vlast. No za bilo koga tko je proveo imalo vremena u Putinovoj Rusiji, zbivanja s trga Bolotni od 10. prosinca vjerojatno predstavljaju gotovo fizički šok. Prošlo je toliko vremena otkad su Rusi izašli na ulice u velikom broju i zahtijevali političke promjene da je okupljeno mnoštvo od oko 50.000 ljudi koje su policijski službeni mirno nadzirali nalikovalo prirodnom čudu. Ljudi u masi nisu imali divlji pogled u očima, nisu bili potlačeni. Nisu odisali strahom. Kritična masa zaposlenih pripadnika srednjeg sloja koja je godinama opstajala samo na internetu najednom je poprimila fizički oblik.Toga dana nije se dogodilo ništa strašno, kao ni na ponovljenom prosvjedu 24. prosinca. Jevgenij S. Gontmakher, ekonomist koji je savjetovao vladu po pitanju socijalnih nemira, kaže da ruska vlada nema formulu za obuzdavanje prosvjednika čije zahtjeve ne mogu zadovoljiti novcem jer ovdje takva masa nikada nije postojala.

Činjenica da se ona sada pojavila je “pokazatelj da Rusija postaje zapadnjačka zemlja, na svoj vlastiti način”. Možda najnoviji prosvjedi doista jesu signal promjene u odnosu između Kremlja i mase prosvjednika. Nakon početne provale verbalnog nasilja, Putin i njegovi dužnosnici o prosvjednicima su počeli govoriti s malo poštovanja, možda zato što im je postalo jasno da oni predstavljaju velik dio medijske i poslovne elite glavnog grada. Tako je prošlog mjeseca Vladislav Surkov, dužnosnik u Kremlju čiji je posao posljednjih 10 godina bio gušiti i samu pojavu ulične politike, izjavio da dužnosnici na trgu Bolotni predstavljaju “najbolji dio našega društva, točnije, njegov najproduktivniji dio”. (Nakon što je ova izjava dospjela u javnost Surkov je premješten na nepolitički položaj.) Ipak, utjecaj prošlosti u Kremlju je izrazito jak. Tako neki tvrde da se temeljna struktura ruskog društva uopće nije promijenila. Primjerice, Vladimir Sorokin, pisac romana u kojemu je usporedio Putinov Kremlj s Kremljom iz doba Ivana Groznog, izrekao je to na sljedeći način: “U pravilu se ruske vlasti boje ljudi, a ljudi se boje vlasti.” Prošlomjesečna zbivanja tu su teoriju dovela u pitanje. Masa prosvjednika trenutno pauzira, kao da se priprema i uzima dah, a Moskva je zakoračila u novu godinu koja je potpuno nepredvidiva, kao u davnoj prošlosti. No jedno je sigurno. Rusi hrle prema nečemu, ili nečemu starom, poput sukoba, ili nečemu novom, poput dijaloga.

Ellen Barry