Evo u čemu leži paradoks. Ovih dana pravo vodstvo ne prepoznajemo u nominalnim vođama u Washingtonu, već u neizabranim (i uglavnom neodaberivim) ličnostima koje rado ismijavamo kao narcisoidne ličnosti koje ugađaju same sebi. Američki je Kongres toliko paraliziran i nezreo, čak i ljigav, da mi novinari ponekad s tiskovnih konferencija političara odlazimo s potrebom da se što prije otuširamo. No pogledajte samo studente i srednjoškolce.

Većina ih svakako živi za tulumaranje, no sve više njih nema vremena za pivu jer su zauzeti poučavanjem zatvorenika, borbom protiv trgovine ženama ili izgradnjom bunara u Africi. Što je još čudnije, za moralno se vodstvo danas možemo okrenuti, pripremite se, “najljepšim ljudima” u Hollywoodu. Znam, znam. Ono što očekujemo od poznatih i slavih jesu seks skandali i ponašanje kao da su ovisni o drogi, i neki ta očekivanja i ispunjavaju. No sve više naših “vođa” obezvrjeđuje američki diskurz, a seks simboli ga potiču. Uzmimo kao primjer Angelinu Jolie, koja je debitirala kao redateljica i scenaristica bolnim novim filmom “U zemlji krvi i meda”. Radi se o bosanskoj ljubavnoj priči koju suprotstavlja genocidu, a bavi se ljudskom sposobnošću da istovremeno ubijamo i volimo. Priznajem da svoju djecu redovito sramotim nepoznavanjem popularne kulture. Kad sam se prvi put prije četiri godine susreo s Angelinom, doveli su me do kauča gdje su sjedile tri žene i ja sam užasnuto shvatio da nemam pojma koja je od njih ona. Spasila me time što se sama predstavila. (Možda trebam upozoriti na sukob interesa. Angelina je napisala kratki reklamni tekst za knjigu koju smo moja supruga i ja napisali o osnaženju žena. Što je još bolje, našu je knjigu držala ispred sebe kao štit dok su je paparazzi ganjali, a naslovnicu je savršeno uspravno okrenula prema kamerama.) Angelinin novi film nikome ne povlađuje. Za početak, ona u njemu uopće ne glumi. Glumačka se postava sastoji od nepoznatih glumaca s Balkana, koji govore stranim jezicima i imamo prijevod s podnapisima. Angelina je napisala priču i poželjela ju snimiti iako su svi, kako kaže, mislili da je poludjela. Film opisuje ljubavnu priču između Srbina i Muslimanke u Bosni. Kad u Bosni izbije rat, on odlazi u vojsku koja počini genocid, a ona postaje žrtvom u jednom od vojnih silovateljskih logora. Par se ponovno sastaje, no ona mu je i zatvorenica i ljubavnica. Vojnik me podsjeća na ratne zločince s kojima sam razgovarao. Kad ne čini zločine protiv čovječnosti, on je dobar i pošten tip. “Kako ljudi dođu do toga”, pita se Angelina, “da ubijaju bake u susjedstvu? Kako se to dogodi? Ako to uspijemo shvatiti, možda možemo saznati kako da prepoznamo rane naznake toga.”

Angelina je također htjela da gledatelji razmisle o humanitarnim intervencijama i o tome što se sve može učiniti da se masovne strahote spriječe. “Nadam se da će ljudi pogledati film i zapitati se zašto to nismo spriječili”, kaže. Kad su se poznate osobe krenule petljati u humanitarne aktivnosti, u početku sam reagirao s blagim prijezirom. Kad se Mia Farrow raspitivala o odlasku u Darfur sa mnom, odlučno sam to odbio pod pretpostavkom da se ona s time neće znati nositi. A onda je ona onamo otputovala sama i svejedno smo se počeli susretati. Jednom se sa mnom htjela posavjetovati oko plana da kupi magarca i sama pješači kroz pustinju koju su okupirale nasilne paravojne jedinice. Mislila je putovati bez šatora, htjela je ponijeti samo uže, kojim bi se omotala dok spava jer je imala teoriju da će se zmije i škorpioni prepasti užeta. Odonda mi je Mia Farrow dobra prijateljica, no sad je mene strah putovati s njom. Možda se s time ne bih znao nositi. Isto tako, rat u Kongu jedan je od najgorih od Drugog svjetskog rata, no mnoge medijske agencije o njemu uopće ne pišu. No jedna osoba stalno posjećuje Kongo, a to je Ben Affleck. Čovjek je sad stručnjak za tu zemlju, a planira ju i ovog mjeseca posjetiti. Sjetimo se samo Seana Penna i Olivije Wilde, koji su se posvetili Haitiju prije nego većina novinskih kuća. Gledajte, ja sam ponosan na to što sam novinar, no jasno je da su zbog komercijalnog pritiska neke informativne organizacije, a naročito televizija, odustale od odgovornosti. Umjesto da prate situaciju u Kongu, jeftinije je i lakše demokrata i republikanca pozvati u studio i slušati ih kako se deru. Iskreno govoreći, malo je sramotno što novine pomnije prate Georgea Clooneyja kad prekine s curom nego kad putuje u Sudan i pomoću satelitskih snimki otkriva kako vlada provodi genocid. U ovoj se godini nadam da će “vođe” iz Washingtona odustati od narcisoidnosti i pokazati barem dozu ozbiljnosti i moralne odlučnosti koje nam pokazuju poznati i slavni.

Nicholas D. Kristof