Predsjednica Samostalnog sindikata zdravstva i socijalne skrbi Spomenka Avberšek oštro se posljednjih mjeseci suprotstavlja svojim kolegama, čelnicima četiriju sindikalnih središnjica i strukovnih sindikata u zdravstvu. Osnovni razlozi su, kaže Avberšek, što ne može dopustiti da se u sindikalni rad uvode novi modeli pregovaranja koji su nespojivi sa sindikalnim demokratskim djelovanjem, kao i neosjetljivost sindikalnih čelnika koji zahtjevaju materijalna prava nauštrb onih koji će zbog tih njihovih zahtjeva ostati bez posla.

Zašto ste odbili potpisati Sporazum o osnovici plaća u javnim službama?
Zato što povećanje plaća od 1 do 2% u javnim službama znači da će 50 tisuća radnika zbog toga ostati bez posla. Budući da je u posljednjih godinu dana 150 tisuća radnika već ostala bez posla, mislim da povišice od 100 do 300 kuna nisu vrijedne gubitka 50 tisuća radnih mjesta. Zamjeram mojim kolegama, posebice Vilimu Ribiću, što su između radnih mjesta i cijene rada izabrali ovo drugo, što mislim da u ovim vremenima nije u redu.

No, sporazum je ipak potpisan?
Kada su shvatili da neću potpisati ‘zaobišli’ su me tako da su pokrenuli arbitražni postupak i imenovali arbitre koji su ocijenili da nisam u pravu te je sporazum ipak potpisan.

Oko čega se sporite s čelnicima sindikalnih središnjica?
Oko toga što nismo kapitalizirali 730 tisuća potpisa građana koje smo tražili pomoć pri Vladinom pokušaju izmjene Zakona o radu. Potpisi su prikupljani za raspisivanje referenduma o izmjenama ZOR-a koje sindikati nisu iskoristili. S druge strane, sada potpisivati sporazum s Vladom koja je na odlasku i pri tom znati da će to rezultirati daljnjim gubitkom radnih mjesta naprosto nije u redu. Kao i očekivanja da će to nova Vlada ispuniti u kratkom vremenu. Stvari koje se sada navode u sporazumu potpisivali smo i 2009. i 2010. i nismo tražili da se ispoštuju već smo ih svaki put iznova prolongirali. I ja sam dio te priče, ne amnestiram se, ali mogu lakše pogledati članovima i građanima u oči jer nisam bila za trule kompromise, za prolongiranje i neozbiljnost, na što sam cijelo vrijeme i upozoravala.

Kako ocjenjujete rad sindikata u proteklom periodu?
Imamo 1,4 milijuna zaposlenih, 410 tisuća registriranih članova i 5 središnjica koje štite različite profile radnika. Da smo pravi sindikati sigurno ne bi imali pet središnjica i tako mali broj članova i nijedna vlada ne bi mogla mijenjati kolektivne bez našeg pristanka, a danas to može. Nakon isteka zakonskog roka od godinu dana kada smo prikupljali potpise, svaka vlada može postaviti isti zahtjev za izmjenama zakona i uopće ne pitati sindikate. Tako je naših 730 tisuća potpisa otišlo u vjetar. A mi ponovno slušamo priče o ZOR-u, kolektivnima i kresanju prava, a nemamo legalne instrumente da to spriječimo. Odgovornost snosi pet čelnika sinidkalnih središnjica koji kažu: ‘Imamo problem’. A ja kažem: imamo problem, ali s ljudima koji su uništili 730 tisuća potpisa.

Neki smatraju da se sindikalni čelnici ponašaju kao političari?
Oni se ponašaju i gore od političara. Osnovna uloga sindikata je da pregovara s drugom stranom. Poslodavci žele radnika platiti što manje, a naša uloga je da radnicima osiguramo plaće s kojima mogu pristojno i normalno živjeti. Onog trenutka kada se socijalni partneri počnu jedni drugima petljaju u posao, pa kad Vlada, primjerice, kaže da sindikati odrede što treba raditi i kome treba oduzeti, a sindikati pristanu i kažu ‘Idemo se dogovoriti’, to na koncu uvijek ispadne na štetu radnika. No, ipak se posljednjih mjeseci izdvaja Savez samostalnih sindikata Hrvatske koji, vjerojatno zbog dolaska novog predsjednika koji nije opterećen nekim stvarima, pokušava vratiti obraz sindikatima. Jedini su oni reagirali kada je u pitanju bio kolektivni ugovor za zdravstvo i tražili da to pitanje dođe na GSV. Za razliku od ostalih središnica koje su tvrdile da je to normalno i legalno.

Poduzeli ste i neke mjere u vezi s ugovorom za zdravstvo. U kojoj je fazi postupak?
Pokrenuli smo spor za mirenje i moramo pričekati zakonski rok od 90 dana, a nakon toga idemo u tužbu protiv Vlade i ‘žutih’ sindikata iz zdravstva koji nisu dozvolili da ispregovaramo KU i potpisali su ga iako su bili upozoreni da pregovori nisu završili. Poštujem taj ugovor jer je potpisan, ali Vlada mora biti upoznata da smo uveli ‘nove metode’ pregovaranja odnosno konzultacija. Također smo uveli i novu metodu odgode primjene pa se tako KU potpisuje na 4 godine, ali materijalna prava počinju vrijediti tek nakon godinu dana od potpisivanja.

Što je sporno u tom ugovoru?
Ako znamo u kojoj se situaciji nalazimo, a kao sindikati bi to morali znati, i da je u zadnje dvije godine bez posla ostalo 150.000 ljudi, i da će ovaj KU ako ga ne uspijemo na temelju argumenata i činjenica poništiti, sljedeće godine stajati dodatnih 80 milijuna kuna, a već 2013. dodatnih milijardu. To su nove stavke koje su moje kolege potpisali, ali za samo 20 tisuća od 70 tisuća zaposlenih u zdravstvu.

nije svaki isti

Zaboravite pitanje „isplati li se električni automobil“. Danas je važnije nešto drugo

Zagrebački startup

Razvili su platformu koju koriste Zaba, INA i Sofascore. Sada žele na strano tržište

Nedavno smo i službeno čuli da je u zdravstvu zaposleno 3000 nezdravstvenih djelatnika unatoč odluci o zabrani zapošljavanja. Kako to komentirate?
Kada sam prije dvije godine to pitanje postavila ravnatelju HZZO-a Strizrepu, ali tada smo baratalui s brojkom od 1800 novozaposlenih, odgovorio mi je da ne govorim istinu. A danas to priznaje, ali i dodaje da samo u HZZO-u ima 500 zapolesnih viška. Ovih 3000 ljude koje su doveli neka i odvedu. Radnik zna da je kriv jer je primljen preko veze, a ravnatelj zna da je kriv jer nije poštivao zakon i samovoljno je nanio trošak ustanovi i umanjio novac namijenje pacijentima. Kada se to dogodi s dvoje ili troje ravnatelja, mi smo riješili problem jer se ostali onda neće usuditi to ponoviti.

Ali što ako je ministar Milinović potpisao ta zapošljavanja?
Ministru, ako je to potpisao, nažalost, sada ne možemo ništa. No, ako novi ministar ne krene u sređivanje sustava i uvođenje rada, discipline i odgovornosti kod rukovodećih struktura, onda sustav neće biti materijalno sređen. Imat će puno posla, a nered je otišao toliko daleko da će pri rađenju rezova imati otpor od svih struktura. Ministar bi trebao biti maksimalno zaštićen, skoro kao ‘zaštićen svjedok’, da se uhvati u koštac s našim vlastitim stečenim pravima koja smo tako osigurali da su sigurnija nego naš KU ili ZOR. No, što se tiče Samostalnog sindikata mi smo spremni ući u tu bitku i pomoći mu da se konačno u sustavu zdravstva počne plaćati rad.

Što znači uvođenje reda, rada i odgovornosti?
Dosta mi je slušanja o tome koga ima premalo ili previše jer je to samo dio statistike. Drugi dio, koji oni nikada nisu htjeli prihvatiti od sindikata, a što je vani bitniji pokazatelji od toga koliko imamo zaposlenika po broju stanovnika, jest izvršenje rada. Svaki zaposlenik primljen je na ugovor o radu kojim je potpisao da za svoju plaću radi osam sati dnevno. Neka mi ne govore da se rad u zdravstvu ne može evidentirati jer to nije istina. Zahvaljujući informatizaciji svatko se može kontrolirati što i koliko radi. Kada uvedemo da se točno zna koliko je svaki radnik odradio i je li odradio posao za koji prima plaću tada nećemo imati liste čekanja, neće biti problem niti priča je li netko plaćen za nerad ili još gore da u isto radno vrijeme radi dva posla. Pri tom ne mislim na kumulativu koja se lako može riješiti. Istina je da neće svi biti sretni, ali govorimo o uštedi i okretanju prema pacijentima. Ako privatnik mora imati između 15 i 21 pregleda dnevno da bi mu se isplatilo kupiti magnet, a mi imamo 19 magneta u javnom sustavu i radimo 3, 4 pregleda dnevno tada se postavlja pitanje ili je netko utrošio novac na magnet koji nije smio i trebao kupiti ili netko ne radi svoj posao. Jer ako privatnik može kontrolirati rad svojih liječnika, a onda to netko može i u javnom zdravstvu.

Samo odabrani

Ponekad zvučite kao da radite za poslodavca, a ne radnike?
Netko bi to mogao reći, ali to nije tako. Moram voditi računa o svim zaposlenima, a materijalna prava treba podijeliti u okvirima financijske situacije, ali tako da približno svi isto dobiju. I kako se onda kao sindikalac mogu pomiriti da će 20.000 koštati milijardu kuna, a što je s ostalih 50.000? Ne mogu to potpisat, a oni jesu. Je li u redu da dva strukovna sindikata potpišu ugovor za 70.000 ljudi, vodeći računa samo o 20.000?

Reizbor

Nedavno ste na izbornoj skupštini treći puta izabrani za predsjednicu Sindikata. Što to znači za vas?
Volim svoj posao, i nemam još puno do završetka svog radnog vijeka. Sindikat broji više od 20 tisuća članova i bilo je ugodno čuti od njih da sam kao čelnik ostala ista, da mi nije palo napamet da se guram u politiku. I kao što je nakon četverogodišnjeg mandata članstvo procjenjivalo moj rad, i kao što su građani procijenjivali rad Vlade, sigurno bi se trebao procijeniti i rad čelnika pet sindikalnih središnjica.

Što znači da se niste gurali u politiku?
Politika je jako primamljiva, ali smatram da su sindikat i politika u vezi onoliko koliko moraju budući da s politikom moramo surađivati jer predstavlja poslodavce. Već 4 godine radimo Zakon o reprezentativnosti što je i obveza sa zadnjeg sindkalnog sabora na kojem smo zaključili da imamo previše središnjica i da se konačno moramo početi ponašati kao sindikati u normalnim zemljama. Nevjerojatno je da se čelnici središnjica ne mogu dogovoriti koliko središnjica mora imati članova pa su to prebacili na Vladu što je nedopustivo. To bi bilo kao da premijer kaže sindikatima: ‘Hajde da vidimo koliko ću ja imati ministara u svojoj Vladi’. No, Vlada je shvatila da to nije njen posao pa je osnovala povjerenstvo i uključila Međunarodnu organizaciju rada da bi nam odredila kako da se organiziramo, što je apsurdno. Zaključno, svi govorimo jedno, mislimo drugo, a radimo treće.