Zašto je iskaz svjedoka često nepouzdan? Znanstvenici se već desetljećima bave ispitivanjem sjećanja. Čak je 75 posto slučajeva u kojima su svjedoci pogriješili, a njihov iskaz pobijen utvrđivanjem DNK. Tomu je dijelom zato što mozak ne može zadržati mnogo posebnih detalja i vrlo je sugestivan.

“Sjećanje je u situacijama kojima svjedoče preopterećeno”, ističe Barbara Tversky, profesorica psihologije na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta Columbia u New Yorku. “Neki se događaj odvija vrlo brzo, a kad vas policija ispituje, vjerojatno niste bili usredotočeni na detalje koji ih zanimaju.” Iako većina nas misli da je sjećanje poput snimanja videokamerom, zapravo je sličnije mutnim fotografijama. Jedan od pokusa koji je pokazao da su sjećanja sugestivna i promjenjiva provela je Elizabeth Loftus, profesorica psihologije na Sveučilištu u Kaliforniji. U istraživanju iz 1974. godine od ispitanika je tražila da pogledaju videozapise lakših prometnih nesreća u kojima nije razbijeno ni jedno staklo ni svjetlo. Kad su kasnije ispitanike pitali kojom su se brzinom automobili kretali kad su se “zabili” jedan u drugi, za razliku od glagola “udarili” koji su uputili drugoj skupini ispitanika, više je njih krenulo opisivati razbijeno staklo koje uopće nisu vidjeli. Istraživanje provedeno u Škotskoj pokazalo je da su ispitanici četiri puta češće prepričavali sjećanje na nepostojeći događaj ako im je tjedan dana ranije rečeno da ga zamisle. U jednom su istraživanju znanstvenici s Harvarda ispitanicima pokazali videoisječak u kojem ljudi odjeveni u bijelu ili crnu odjeću jedni drugima dodaju košarkašku loptu. Ispitanicima je rečeno da izbroje koliko su puta loptu dodali oni odjeveni u bijelo. Tijekom testa među igračima je prošetala žena odjevena u kostim gorile – polovica ispitanika uopće je nije primijetila.Nisu samo oči podložne ometanju.

Tijekom konferencije Psihonomskog društva u studenome, jedan je tim sa Sveučilišta u Londonu pustio audiosnimku u trajanju od 69 sekunda na kojoj se dva muškarca i dvije žene pripremaju za zabavu. Gotovo svi sudionici kojima je rečeno da slušaju žene nisu čuli glas trećeg muškarca, koji je čak 19 sekundi ponavljao “Ja sam gorila”. Svjedoci u sudnici misle da govore istinu, no snimke mozga koje prikazuju mozak u trenutku dok se ljudi “prisjećaju” nečega što nisu vidjeli uvelike su slične snimkama mozga koji se prisjeća stvarnog sjećanja. “Radi se o zapanjujućem otkriću”, smatra Daniel Schacter, profesor psihologije na Sveučilištu Harvard. Snimke mozga pokazuju da se u slučaju stvarnih i izmišljenih događaja “podudaraju mnoge strukture za kodiranje i prisjećanje”.Znanstvenici smatraju da je svrha pamćenja pratiti ono što se dogodilo i ponuditi scenarij za nešto što bi se moglo dogoditi. S obzirom da se mozak sjećanjima koristi za mentalnu generalnu probu, nemamo mogućnost zadržavanja najmanjih detalja nekog događaja. U jednom su istraživanju ispitanici morali izdvojiti crtež penija iz niza petnaest sličnih crteža. Točno je izabralo manje od polovice njih. No od svjedoka se često traži da se događaja prisjete sličnom preciznošću. Kad se selektivno pamćenje udruži sa strahom, “snažno ćete zapamtiti tek nekolicinu detalja”, ističe Elizabeth Phelps, psihologinja sa Sveučilišta u New Yorku. U zločinima koji se počinjuju oružjem svjedoci će se usmjeriti na cijev pištolja ili oštricu noža, no druge detalje neće zamijetiti. S obzirom da se tako snažno sjećaju detalja o oružju, svjedoci u sudnicu ulaze sa sigurnim stavom.

“Mnogi misle da je netko u pravu samo zato što je samouvjeren”, kaže Loftus. Znanstvenici se otkrićima pokušavaju poslužiti da bi suđenja bila poštenija, a iskazi vjerodostojniji, naročito prilikom postrojavanja osumnjičenih, temelju policijske istrage na kojemu počivanje mnoge pogrešne osude. U rujnu je Gary Wells, profesor psihologije na Državnom sveučilištu u Iowi, objavio istraživanje prema kojem je odabir “zamjene” umjesto pravog počinitelja opao za 12 posto, na 18 posto, kad su svjedoci lica pregledavali susljedno. U postojavanju, kaže Wells, “svjedoci su skloni odabrati nekoga tko nalikuje počinitelju ako počinitelj nije ondje”. Možda se svjedocima postavlja pogrešno pitanje – kad se od njih traži da izdvoje počinitelja ili točno kažu što su čuli i vidjeli. Odaje se dojam kao da oni to stvarno mogu, a znanost tvrdi da možda i ne mogu. Donald Thomson, profesor psihologije na Sveučilištu Deakin u Australiji, kaže da “bi svjedoke trebalo pitati da odaberu nekoga tko nalikuje na osobu koju su vidjeli ili nekoga tko ima sličan glas onomu koji su čuli te poroti prepustiti da odluči”.

Laura Beil