Kada na letu za Teheran u avionu zamijetite čudno komešanje koje su izazvale putnice izvlačeći iz prtljažnika i na sebi navlačeći hidžabe, marame, šalove i duge haljine većnom zagasitih boja, možete biti sigurni da za nekoliko minuta slijećete u iransku prijestolnicu. Još ako ste doletjeli u zoru, na Homeini aerodromu iz zvučnika će vas dočekati hodžino pjevanje sabah-namaza, ranojutarnje molitve muslimana, prve od četiri obavezne dnevno. Islamska Republika Iran, proglašena 1979. nakon islamske revolucije, za koju je na referendum izašlo čak 98 posto građana, zemlja je neupitne i čvrste vjere u Alaha i Kuran, i, kao rezultat toga – duboke spolne podijeljenosti. Islamska revolucija je početkom 1979. s vlasti svrgnula šaha Rezu Pahlavija, koji je vlast održavao i rješavao se oponenata uz pomoć svoje zloglasne tajne službe Savak, i bio posljednji iz dinastije Pahlavi koja je zemljom vladala od 1925. godine, a na vlast dovela ajatolaha Homeinija, vodećeg šijitskog svećenika, vođu opozicije iz egzila u Parizu.

Sveta revolucija
Posvećenost revoluciji i islamu u Iranu je vidljiva na svakom koraku – u svim su institucijama i radnim prostorima, na javnim mjestima istaknute velike slike Homeinija i nasljednika mu nakon smrti 1989. godine ajatolaha Ali Hamneija. U svakoj će vas hotelskoj sobi dočekati Kuran i tepih za klanjanje, a na stropu strelica prema Ćabi, svetištu u Meki, kako bi znali u kojem pravcu treba klanjati, kao što u svakoj muslimanskoj kući vjerski vođa postavi strelicu. Službena politika neupitnosti islamske revolucije posebno se ogleda u položaju iranske žene, propisanom Kuranom. Prema zapadnjačkim mjerilima, žena je u islamu u drugorazrednom položaju – osim što u javnosti mora hodati potpuno pokrivena, što vrijedi za sve bez izuzetka, uključujući i strankinje, iranske se žene voze u stražnjem dijelu autobusa u javnom prijevozu, dok je za muškarce rezerviran prednji dio, odvojeni su ulazi na aerodromima za žene i muškarce, žene ne mogu ući na stadione na nogometne utakmice, iranske sportašice na natjecanjima moraju nastupati pokrivene, plaže nisu mješovite, a i u hotelima za strance na bazenima posebni su dani za žene, posebni za muškarce. Pa i kad prosvjeduju pred parlamentom, odvojeni su – na jednoj strani ulaza su muškarci, a na drugoj žene, iako ih je pred Medžlis dovelo isto nezadovoljstvo. Glavna urednica nezavisnog ženskog mjesečnog magazina Zanan (Žene) Šahla Šerkat, u razgovoru s grupom hrvatskih novinara koja je na poziv iranske vlade boravila na jednotjednom studijskom putovanju, ocijenila je kako žene u Iranu nemaju jednaka prava kao i muškarci, a neravnopravnost, ističe, ide tako daleko da zahtjev za razvod braka mogu podnijeti samo muškarci.

Opasan posao
Šerkat kaže da je zadatak njenog magazina, ali i svih medija podignuti razinu informiranosti žena i apelirati na njih da se okrenu obrazovanju i postizanju ekonomske neovisnosti, što zvuči teško ostvarivo kada istovremeno iznosi podatak da u Iranu radi tek 13 posto žena, a porodiljski dopust plaćen im je samo četiri mjeseca. Taj podatak se ipak pomalo kosi s postotkom od 63 posto žena koje pohađaju fakultete, i rastući broj onih koje se zapošljavaju, manje zbog emancipacije, a više zbog financijskih problema, jer je s jednom plaćom od tristotinjak dolara koju muškarac donosi u kuću teško uzdržavati obitelj. Svoj posao Šerkat smatra opasnim, jer, kaže, većina je u državi tradicionalistički nastrojena, i sve što je za dobrobit žene smatraju lošim i opasnim, a to potkrepljuje i brojnim prijetnjama smrću koje je dobila otkako vodi magazin. Ipak, dodaje, Nobelova nagrada za mir Iranki Širin Ebadi prije nekoliko godina pomogla je donekle u osvješćivanju i upozoravanju na probleme žena. Zanan izlazi već petnaest godina i tiska se u nakladi od 40 tisuća primjeraka, što je zapravo zanemarivo u odnosu na sedamdeset milijuna stanovnika u Iranu, i predstavlja tek malenu žensku enklavu u tradicionalnom, teokratskom društvu, pa više govori o tome da su islam i tradicija vjere duboko ukorijenjeni u društvu tako da neke bitne promjene u društvu ne treba očekivati tako skoro. Velika većina žena ne vidi ni najmanji problem u pokrivanju hidžabom ili čadorom, koji skrivaju sve osim lica, šaka i stopala.

Štoviše, za njih je to Alahova naredba, koju žele poštivati, kako bi se muslimanka zaštitila od pogleda muškarca i bila sigurna, te znak poslušnosti Alahu, ali i čistoće, čestitosti, dobročinstva i stida. Nisu ni muškarci bez odjevnih restrikcija – tek su im unatrag nekoliko godina dopušteni kratki rukavi, a duge hlače su još uvijek obavezne. Kravate ne nose još od revolucije u znak protesta protiv zapadne civilizacije. Za provedbu vjerskih propisa brine ministarstvo kulture i islamskog vodstva, a ministar Mohammad Husein Safar Harandi pojašnjava da je u njegovu djelokrugu nadzor nad provođenjem islamskih ideja i kulture u novinama, kinima, kazalištima, filmovima i glazbi. Štitimo ljude od stranih utjecaja, jer od revolucije želimo imati regulaciju u skladu s islamom, kaže Harandi, dodajući da se onima koji zbog nekog nesporazuma iskoče iz tih pravila neće ništa dogoditi, te da će im ministarstvo pomoći da ih usvoje. Ističe i da oni koji su kritični u svojoj kulturnoj i umjetničkoj produkciji, imaju punu slobodu da nastave s takvim radom i idu na međunarodne festivale. Harandi napominje da i najdemokratskije zemlje imaju svoju “crvenu liniju”, pa je to u Europi kritika cionizma, dok su u Iranu to neke druge linije, postavljene voljom naroda. Otkako je Ahmadinedžad lani postao predsjednik, Iran je postao prestižna medijska destinacija – za Hatamijevog mandata samo je 35 medijskih kuća imalo svoje stalne dopisnike iz Teherana, dok se sada u središtu Perzije stacioniralo 130 dopisnika, svi u iščekivanju da se dogodi nešto veliko.

Hezbolah i Iran
Iran graniči s 15 država, među kojima su i Libanon, Sirija i Azerbejdžan, a kako je Ahmadinedžad tvrd orah, koji se ne ustručava pokazati zube, novinari se nadaju da će za njih biti pravog posla. Situacija se zakuhala još proljetos kada je najavio razvijanje iranskog nuklearnog programa u civilne svrhe, da bi prije dvadesetak dana primat dobio izraelsko-libanonski sukob, za koji su u SAD-u i saveznicama uvjereni da je ispod stola upleten i Iran. U bliskoistočnoj regiji jedini ozbiljni protivnik SAD-u i Izraelu ostaje Iran, kao neformalni lider islamskih zemalja, jer su sve ostale države manje-više u političkom smislu američki sateliti. Uz to, Izrael se nada ulasku Sirije u rat, s računicom da će je SAD primiriti po modelu Iraka i Afganistana, što bi otvorilo put za okruženje Irana. Iran otvoreno, politički i moralno, podupire šijitsku miliciju Hezbolu u Libanonu, što potvrđuju i istaknute žutezastavice tog pokreta na stolovima pojedinih zastupnika u Medžlisu. Službeni Teheran, međutim, odbacuje sve optužbe i da ih naoružava, jer, kako nam je kazao zamjenik i glasnogovornik iranskog ministra vanjskih poslova Hamid Reza Asefi (koji ovih dana preuzima dužnost ambasadora u UAE-u), oružja ima svugdje, a i Hezbola je dovoljno jak da se sam obrani od Izraela. Ako im budemo slali oružje, to ćemo javno i reći, poručuje. Prenosi i stav vlasti u Teheranu kako je Izrael pokazao slabost jer ne može pobijediti Hezbolu, iako ga Amerika izdašno pomaže u svakom smislu. Asefi naglašava da se Iran ne želi upletati u sukob, te kako bi se i druge države trebale distancirati, pogotovo SAD. Skandaloznim i razočaravajućim ocjenjuje odbijanje Vijeća sigurnosti UN-a da uspostavi 72-satno primirje kako bi se dostavila humanitarna pomoć u Libanon, i to zbog, kaže, jakog američkog utjecaja na to tijelo. Za nedavni propali međunarodni skup u Rimu o Libanonu (kojeg je nazvao seminarom) kazao je da treba biti glup da bi mislio da će uspjeti bez nazočnosti Irana koji nije bio pozvan. Puno više očekuje od ovotjednog samita islamskih zemalja u Kuala Lumpuru. Asefi smatra i da međunarodne mirovne snage treba rasporediti u Izraelu koji je agresor, a ne u Libanonu koji trpi napade.

Ljudi ili politika
U Iranu se na sve strane mogu vidjeti antiamerički i antiizraelski plakati, no, Iranci na ulicama će vam reći da nisu krivi obični ljudi ni u SAD-u ni u Izraelu nego vlade koje ih vode i politike koje zagovaraju. Ulice su pune i plakata potpore šeiku Hasanu Nasrali, čelnom čovjeku Hezbole, ispod čije slike stoji natpis – Izrael mora biti zbrisan s lica zemlje. Na zgradi bivše ambasade SAD-a, u kojoj od revolucije i talačke krize 1979. nema Amerikanaca, pa tako ni diplomatskih odnosa dviju zemalja, ispisana je poruka – Suočit ćemo Ameriku s teškim porazom. Međutim, unatoč prosvjedima protiv američke i izraelske politike, obični Iranci će reći da baš i ne bi išli ratovati u Libanon. Unatoč napetostima u zemlji i regiji, u ovom je trenutku potpuno neizvjesno hoće li se Iran, kada i na koji način uključiti u sukob u Libanonu, no, vlasti su uvjerene da ih SAD neće napasti. Unatoč raširenom mišljenju u zapadnim medijima i javnosti, potenciranom predrasudama, kako su Iranci militantan, ekstremistički narod, spreman u svakom trenutku krenuti u džihad, oni su otvoreni, dobronamjerni, spremni pomoći i prijateljski nastrojeni prema strancima kojima će uvijek prvi pristupiti, pitati odakle su i zamoliti za zajedničku fotografiju, pogotovo strankinje, koje valjda smatraju egzotičnima.

Benzin za 50 lipa i 100 posto poreza na auto

Prosječna stopa rasta u Iranu iznosi oko 4,5 posto, dok je inflacija oko deset posto. Svoju ekonomsku i političku snagu i neovisnost Iran crpi iz činjenice da je u samom vrhu svjetskih izvoznica nafte, s oko 750 milijuna izvezenih barela nafte godišnje. U 18-milijunskom Teheranu na cestama je svakodnevno dva milijuna automobila, koji voze toče benzin od 50 lipa po litri. Vozni park je, međutim, primjereniji osamdesetima, a od novijih automobila može se vidjeti puno peugeota 206 i “korejanaca”. Razlog zastarjelom voznom parku je u činjenici da na auto plaćaju stopostotni porez. Iran ima vrhunski turistički potencijal, koji se, međutim, teško realizira zbog straha turista od nestabilnosti i kriznih žarišta u regiji. Vlasti planiraju do kraja petogodišnjeg plana ekonomskog razvoja 2010. privući 20 milijuna turista. Preporuka, osim sjevernoj i južnoj obali, ide i kulturnoj prijestolnici Shirazu i turističkom centru Isfahanu, koji uz bezbrojne kulturne i povijesne znamenitosti obiluju zelenilom, parkovima, šedrvanima, oko kojih se okupljaju brojne obitelji i prijatelji na cjelodnevnim teferičima.

poslovna prednost

Više nije dovoljno biti jeftin: Tvrtke koje znaju pokazati što rade imaju prednost

Usavršavanje

Više od diplome: zašto se iskusni stručnjaci vraćaju na FER?

‘Ahmadinedžad me rastužio negiranjem holokausta ‘

Moris Motamed jedini je zastupnik židovske manjine u iranskom parlamentu. U Iranu danas živi 25 tisuća Židova, no prije revolucije bilo ih je četiri puta više, a svoje vjerske obrede mogu obavljati u 18 teheranskih sinagoga. Motamed je ogorčen Ahmadinedžadovom izjavom da su Židovi neprijatelji, da Izrael treba uništiti i negiranjem holokausta, no, smatra da kao pojedinac ima pravo na svoje mišljenje. Ipak ga je jako rastužila izjava o holokaustu, jer je, kaže, ignoriranjem te najveće svjetske tragedije nanio najveću uvredu svim Židovima u svijetu. Vjeruje kako predsjednik nije u sukobu sa Židovima, nego s cionistima, koji su vrlo ekstremni. Na pitanje kako bi se iranski Židovi ponašali da Izrael napadne Iran, kazao je kako vjeruje da se to neće dogoditi, ali u tom slučaju Židovi bi branili svoju domovinu Iran, kao i svi ostali stanovnici.

‘Sedam sati dnevno kontroliram tekstove svojih novinara’

U Iranu ima sedam televizijskih programa, ali svi su u vlasti države. Ima i 30 dnevnih novina, od kojih je većina bliska vlasti, ali ima i, uvjetno rečeno, opozicijskih. Jedan od tih listova je i liberalni Šarg (Istok), blizak Ahmadinedžadovom protukandidatu na lanjski predsjedničkim izborima Rafsandžaniju, inače najutjecajniji oporbeni i prvi privatni list, među pet najutjecajnijih u Iranu, s prodajom oko 150 tisuća primjeraka, koja se u izborno doba penje i na 300 tisuća. Kako pojašnjava glavni urednik i vlasnik licence Mahdi Rahmanian, da biste izdavali novine u Iranu, morate imati licencu koju odobrava vladina komisija, a koja vam je može u svakom trenutku uskratiti i zatvoriti novine objavite li tekst protiv vlasti ili bilo što što im nije po volji. Jednom kada vam oduzmu licencu više je nikada ne možete dobiti, niti pokrenuti nove novine. Pojašnjavajući svoju uređivačku politiku Rahmanian kaže kako su u Šargu prihvatili stvari onakvima kakve jesu i pišu ono što je dobro za vlast i državu. “Moramo pisati na način da nam ne stvori probleme, da ne vrijeđamo ljude, a kada pišemo o vlasti, neke stvari ne spominjemo, dok je neke korisno objaviti”, otvoreno priča. Njegov je stav da se vlast i novine moraju podupirati, a na pitanje bi li objavio komentar protiv Ahmadinedžada odgovara kako njegove novine izvještavaju o lošim stvarim u Iranu, ali ne žele rušiti vlast. U Iranu postoji institut “crvene linije” koja se u medijima ne smije prijeći, a Rahmanian je svjestan kako postoje pravila po kojima mora igrati želi li u igri i ostati pa sasvim neuvijeno otkriva kako punih sedam sati u svom radnom danu troši samo na iščitavanje tekstova svojih novinara prije objavljivanja. Mi bismo to nazvali cenzurom, no, u Iranu je to temeljni preduvjet opstanka u medijima. Šarg ima 150 zaposlenih, od toga 80 novinara, među kojima 40 žena, i rade za prosječnu plaću od 300 dolara.

Dvanaest članova Vijeća čuvara ne mari mnogo za drevni parlament

Jednodomni iranski parlament, Medžlis, najstariji je u Aziji, i s radom je počeo još 1906. godine. Aktualni saziv, sedmi od pobjede islamske revolucije, u Domu naroda broji 290 zastupnika, od čega 12 žena, izabranih iz 25 pokrajina, s plaćom od 500 do tisuću dolara. Manjine imaju pet zastupnika – po jednog Židova, Asirijca, Zoroastrijanca, te po jednog armenskog kršćana sa sjevera i s juga. Zastupnici se biraju izravno, dvokružnim sistemom. U Iranu je registrirano više od sto stranaka, međutim, tek je desetak njih uistinu važno i aktivno. Puno važnije političko tijelo od parlamenta jest Vijeće čuvara, revolucionarna institucija, neka vrsta vjerskog ustavnog suda, koje imenuje ajatolah kao vrhovni vođa, a čija je zadaća čuvati islamska pravila i Ustav. Dvanaesteročlano Vijeće (šest muslimanskih svećenika i šest islamskih pravnika) ima ovlasti nad zakonima i odlukama koje donosi Medžlis, odnosno, može ih srušiti u svakom trenutku procijeni li da nisu u skladu sa zasadama islama. Tako je upravo Vijeće čuvara zaustavilo mnoge reforme koje je predlagao bivši predsjednik Hatami, a kojemu su pripisivani liberalniji stavovi. Vijeće se također bavi tumačenjem Ustava, i nadgledanjem predsjedničkih, parlamentarnih i lokalnih izbora te referenduma.