Silvio Berlusconi nedavno je talijansku financijsku krizu opisao kao zbrku koja se digla bez razloga. “Restorani su puni”, rekao je, “ne možeš naći mjesto na zrakoplovnim letovima, a ljetovališta su puna gostiju.” Talijanski premijer, kojeg su pritiskali da podnese ostavku zbog dužničke krize, posao nekako uspijeva spojiti s ljubakanjem, a prati ga glas najneozbiljnijeg svjetskog vođe.

No boraveći u Italiji proteklih nekoliko tjedana, moram reći da Silvio ima pravo. Talijanske obveznice možda nitko ne želi, no njihove su plaže i zavodljive obline itekako tražene. Točno znate kad je neka država bogata. A najstarija je i najozbiljnija polica sigurnosti u Italiji, dakako, obitelj. Posla nema, vremena su teška, no “Mama” je uvijek tu. Djeca u Italiji roditeljski dom napuštaju u prosjeku sa 28 godina. Vrhovni je sud prije nekoliko godina donio presudu kojom otac svojoj fakultetski obrazovanoj kćeri od 26 godina nije smio uskratiti financijsku potporu jer mladi teško nalaze posao. Amerikanci su nekoć ismijavali nevoljkost Talijana za napuštanjem roditeljskog doma, a taj je fenomen donekle raširen i u drugim mediteranskim zemljama. Sjećam se da mi je, kad sam živio u Rimu, bilo urnebesno smiješno što srednjovječni monter mamu zove s mojeg telefona, koji mi je netom proveo nakon 15 mjeseci čekanja, i niže isprike zašto kasni na ručak. Više se nitko ne smije. Američki trend bumeranga, koji se odnosi na mlade koji napuste roditeljski dom pa mu se kasnije vrate, sve je rašireniji jer je danas još teže naći posao. Broj muškaraca u dobi od 25 do 34 godine koji žive s roditeljima porastao je na 18,6 posto, što je, prema podacima Državnog instituta za statistiku, najveća brojka od šezdesetih godina prošlog stoljeća. Amerika je krenula putem Italije. Razlog nije teško otkriti. Prije samo četiri godine nezaposlenih mladih sa srednjoškolskim obrazovanjem u toj dobnoj skupini bilo je 6,1 posto, a danas ih je 14,4 posto. Kod mame barem ima hrane i ne moraju plaćati stanarinu. Prema podacima koje je objavio Wall Street Journal, u nešto mlađoj dobnoj skupini, onoj od 20 do 24 godine, stopa nezaposlenosti porasla je na 22,4 posto. Neki od tih mladih danas spavaju na ulici i prosvjeduju u sklopu pokreta “Okupirajmo Wall Street”.

Svojim su gnjevom privukli značajnu pozornost javnosti, no možda stvarna revolucija počiva na bumerang generaciji, onim mladim Amerikancima koji žive u domu svojih roditelja u trenutku kad je tinejdžerska zaslijepljenost i ignoriranje roditelja davno prošlo. Sjedinjene Američke Države trenutno vrve problemima, no ponajveći je sindrom raspukline, što znači da je došlo do raspada triju elemenata – društva, dijaloga i općeg dobra. Ogledni je primjer sljedeći – za stolom u kafiću sjedi četvero ljudi, a svatko je od njih okupiran svojom elektroničkom napravom. Polariziran politički sustav u kojem nema dogovora odraz je društva prekinutih veza – djeca su opsjednuta videoigricama, starci umiru sami, a veterani dalekih ratova ne dobivaju ono što su zaslužili. Kakve god bile mane Italije, Talijani su ipak narod prikrivene solidarnosti. Talijansko je tkivo čvrsto satkano, a američko je izlizano. Možda ćemo sad dobiti generaciju Amerikanaca koji će, s obzirom na to da će biti prisiljeni ostati u roditeljskom domu do tridesete, nešto naučiti o žrtvi, poštovanju, komunikaciji i dijeljenju, a država nam možda bude malo manje usmjerena na “sebe”, a više na “nas”. Mislim da do povećanja broja radnih mjesta neće tako brzo doći i ne mislim da će se smjena moći u svijetu, to jest prebacivanje moći s SADa na nove sile, usporiti. Obitelj može biti tampon zona za teška vremena i frustracije, tako je barem danas u Italiji, zemlji koja se dugo prilagođavala na propast vlastitog carstva. U svojim je redovima našla snagu. Amerikancima se možda ne piše tako dobro. Ima jedna stara šala koja objašnjava zašto je Isus Krist Talijan. Živio je s roditeljima do tridesete, stalno se družio s istih 12 tipova, mislio je da mu je majka djevica, a njegova je majka mislila da je on Bog. S obzirom na to da i današnji Amerikanci žive s roditeljima do tridesete, možemo očekivati čuda.

Roger Cohen

Komentare šaljite na intelligence@nytimes.com