Jedna tvrtka iz Kennesawa u Georgiji navodno je uspjela poljoprivredni otpad pretvoriti u motorno gorivo i druge korisne kemikalije eksperimentirajući s tehnologijom koja otpad procesira putem stlačene vode koja je ugrijana na vrlo visokoj temperaturi.

Kako bi usavršila proces razvoja goriva, tvrtka Renmatix otvorila je centar za istraživanje i razvoj krajem rujna u mjestu King of Prussia u Pennsylvaniji, udaljenom otprilike 30 kilometara zapadno od Philadelphije, u blizini samog srca američke kemijske i rafinerijske industrije. Cilj je postići ono što deseci tvrtki nisu posljednjih godina uspjeli unatoč golemim vladinim poticajima – komercijalizirati tehnologiju za iskorištavanje celulozne biomase ili stugotina drva, sijena i nejestivih dijelova poljoprivrednih proizvoda. Ako razvoj tehnologije uspije, mogla bi se smanjiti ovisnost Sjedinjenih Američkih Država o uvozu nafte. Tvrtka koja razvije funkcionalnu tehnologiju imala bi stabilno tržište, s obzirom na to da je američki Kongres odredio kvote za potrošnju celuloznog goriva, no ono se zasad gotovo i ne proizvodi. Štoviše, celulozne je biomase znatno više nego kukuruza koji se koristi u proizvodnji etanola, a ne utječe ni na resurse za proizvodnju hrane. Celuloza se sastoji uglavnom od šećera kojima se hrane mikroorganizmi u proizvodnji etanola ili se kemijskim putem prerađuje u druge vrste goriva ili hranu za stoku. Međutim, ti su šećeri pohranjeni u takvom obliku da od njih imaju koristi tek krave na ispaši i termiti. Renmatixov se postupak temelji na preradi tvrdog drva u malim tlačnim komorama. Jedna vrsta šećera, ona s pet atoma ugljka, rastvara se i odvaja, a ostatak materijala prerađuje se u drugoj tlačnoj komori radi odvajanja preostalih šećera. Nakon odvajanja šećera preostaje tek kruta tvar u drvnoj biomasi, lignin, koja se potom izgara radi dobivanja energije za postupak odvajanja. U obje faze celulozni se materijal prerađuje pomoću stlačene vode visoke temperature, koja je u obliku koji se naziva “superkritičnim”. Tvrtke koje se bave sličnom tehnologijom koriste se različitim kombinacijama pare, kiseline i enzima kako bi drvni otpad pretvorile u gorivo, no enzimi su znatno skuplji od vode, a kiselinski se otpad mora odvajati od dobivenog proizvoda. Zbog visokih troškova proizvodnog postupka nekoliko je konkurentskih tvrtki već izgubilo prednost na tržištu.

Matthew L. Wald