Kad je Aissatou Kande bila mala, njezina je obitelj slijedila tradiciju koju su smatrali ključnom kako bi se jednog dana Aissatou mogla udati. Odrezali su joj klitoris. No, na dan svojeg vječanja Aissatou se zaklela da će svoje kćeri spasiti takve sudbine. Nekoliko dana kasnije njezino je selo odlučilo da će trajno prekinuti s genitalnim sakaćenjem.

Otprilike 92 milijuna djevojčica i žena diljem Afrike tome ipak nisu uspjela izbjeći, no Sare Harouna, kao i više od 5000 senegalskih sela, odlučilo je prekinuti tu praksu. Želja da se prekine s genitalnim sakaćenjem Senegalom se ubrzano širi putem obiteljskih i etničkih veza koje su praksu sakaćenja nekoć davno i potaknule. Senegalski Tostan, organizacija čije ime na većinskom jeziku wolofu znači “iskorak”, utjecao je na javnost putem programa obrazovanja koji naglašava opasnost genitalnog sakaćenja, ali je vrlo pažljivo izbjegao nazvati ga barbarskim, kao što su to učinili zapadnjački aktivisti. Senegalski je parlament praksu genitalnog sakaćenja ukinuo prije više od deset godina. “Prije se nitko ne bi ni usudio govoriti o tome”, kaže Mamadou Dia, guverner regije Kolda u kojoj je selo smješteno. “Bio je to tabu, a danas tisuće ljudi više ne želi imati veze s time.” Tostan je uz pomoć Unicefa i drugih organizacija ostvario značajan napredak u osvještavanju naroda, a njihov dvogodišnji ili trogodišnji program po selu stoji 21.000 dolara. Nevjerojatan spoj sudionika oblikovao je Tostanove metode. Pedagogica iz Illinoisa Molly Melching, imam jednog senegalskog sela Demba Diawara te Gerry Mackie, izvanredni profesor na Sveučilištu u Kaliforniji. Šezdesetjednogodišnja Molly Melching u Senegal je došla kao studentica na razmjeni kad su joj bile 24 godine i ondje ostala te polako razvijala program obrazovanja u selu gdje je živjela tijekom osamdesetih, a prije dvadeset godina ovdje je osnovala Tostan. Stanovnice sela Malicounda Bambara 1997. godine objavile su plan obustavljanja prakse genitalnog sakaćenja, no Demba Diawara, imam sela Keur Simbara i stipendist Tostana, upozorio je Molly da jedno selo ne može ukinuti tradiciju koja je toliko duboko ukorijenjena.

Jedini je način, rekao je tada, seljane čiji su se mladi vjenčali s pripadnicima drugih sela uvjeriti da istovremeno prekinu sa sakaćenjem genitalija. Stoga je sedamdesetsedmogodišnji Diawara posjetio 10 sela u koje su se oženili članovi njegove šire obitelji. Sela su se dogovorila da će obustaviti praksu sakaćenja te 1998. godine pokrenula prvi val obustave. U lipnju te godine profesor Mackie pročitao je članak o djelovanju organizacije Tostan te Molly Melching poslao fotokopiju članka, koji je objavio 1996. godine u jednom časopisu za sociologiju, na temu prakse vezanja stopala u Kini, zbog koje su kineske djevojčice stoljećima trpjele tjelesne deformacije. U pismu joj je objasnio da su metode kojima su se poslužili roditelji u Kini, a radilo se o tome da nisu htjeli dopustiti da im se kćerima vežu stopala ni sinovima dopustiti da se žene djevojkama povezanih stopala, vrlo slične onome čemu se Tostan posvetio. Bassi Boiro, starica koja je bila glavna rezačica u Sare Harouni, kaže da se u radu služila nožem koji je u njezinoj obitelji generacijama kolao dok nije postao “pretup da se njime bamija siječe”. Potom je prešla na britve. Danas prihvaća odluku o obustavljanju prakse sakaćenja i govori o šteti koju je svojim radom nanijela. “Nisam bila svjesna da sam ja za to kriva”, kaže. Imam sela Sare Harouna, Muusaa Jallo, čvrsto je vjerovao u ideju o prekidanju prakse sakaćenja, o čemu je razgovarao s pripadnicima mnogih drugih sela. Dok je nježno gladio svoju mlađu kći po glavi, rekao je: “Već sam odlučio da nju nitko ne smije rezati.” Njegova osmogodišnja kći Alimata ponosno je sjedila kraj njega. “Ni ja to neću raditi kao ni moji roditelji”, izgovorila je gotovo nečujno. “Neću to učiniti svojim kćerima. To nije dobro.”

Celia W. Dugger