Je li vam dosadilo spavanje u mokrome i anarhizam izvučen iz naftalina kakav vidimo u pokretu “Okupirajmo Wall Street”? Je li vam dosta (dosta!) predsjedničke utrke prema dnu? Deprimiraju li vas znaci nove depresije? Ja vam donosim olakšanje. Prikupio sam kapsule nade s mjesta koje u posljednje vrijeme sigurno niste zapazili.

Nudim ih kao dokaz da ponekad naša otužna vrsta nešto dobro učini, možda iz toga izvučemo pouku ili barem malo ohrabrenja. Počnimo sa Slovačkom. Početkom mjeseca Slovačka je bila posljednja u nizu od 17 europskih zemalja koje su glasovale o planu sanacije ugroženih zemalja kao što su Grčka i Portugal. Nakon šesnaest potvrdnih glasova, sudbina Europe spala je na slovački parlament, a Slovaci su, predvođeni novom opozicijskom strankom koja progovara u ime Facebook generacije, rekli “ne”. Oni koji su se tome usprotivili rekli su da Slovaci, koji su i sami među siromašnijim Europljanima, ne bi trebali spašavati raskalašene susjede i bankare koji su im davali novac. Nakon odbijanja pala je vlada, a potom je nova, privremena koalicija zasukala rukave i pristala ratificirati sporazum. Slovačka je time postignula dvije stvari. Pokazavši da joj ponestaje strpljenja, bankarima je unijela više straha u kosti nego svi prosvjedi i mahanje plakatima unutar pokreta “Okupirajmo Wall Street”. A potom, nakon što su poslali upozorenje, Slovaci su se pregrupirali i Europi dali novu priliku, iskazavši značajnu količinu zrelosti za malenu zemlju koja je još donedavno bila bedem Sovjetskog Saveza.Krenimo sad na Peru. Iako se njegovi kolege u susjednoj Venezueli i Ekvadoru vrlo razmetljivo trude učvrstiti vlast, nacionalizirati industriju i stupiti u sukob sa Sjedinjenim Američkim Državama, novi peruanski predsjednik Ollanta Humala zasad se doima kao umjereni sljedbenik sustavnih reformi. Izbjegao je ljevičarsku nacionalističku retoriku, imenovao vladu sklonu ulaganjima, a Ameriku naziva “strateškim partnerom”. Kao najavu kampanje protiv korupcije, nedavno je s čela državne policije, u koju Peruanci nemaju povjerenja i smatraju je ligom ucjenjivača, maknuo 30 od ukupno 45 generala.

Naravno, time je stekao mogućnost stvoriti novu policiju koja će mu biti odana, no ako policajce prisili da prestanu uzimati mito i ako ih na koristan način usmjeri u borbu protiv kriminala i trgovine drogom, Peruanci će mu biti zahvalni. Držimo im palčeve. I na kraju Mianmar, prekrasna zemlja koju posljednjih 50 godina ugnjetava jedna od najodvratnijih i najekscentričnijih vojnih hunta. U ljepotama te zemlje imao sam prilike uživati prije 25 godina i nikad neću zaboraviti kako nas je jedan burmanski student potiho odveo u stranu kako bi zamolio za pomoć u toj strašno izoliranoj zemlji. Ovog je posjetitelja taj student uputio na činjenicu da je odsječenost Burme od svijeta stvorila muzej za turiste, ali opasan zatvor za Burmance. Desetljećima su vlasti gušile prosvjede, izbori su se namještali ili poništavali, a sankcije Zapada dočekane su nepopustljivošću. No u posljednje vrijeme postoje naznake slamke spasa. Vojni je režim prije šest mjeseci postavio novu parlamentarnu vladu, otvorio pregovore s prodemokratskom nobelovkom Daw Aung San Suu Kyi, a početkom ovog mjeseca krenula su oslobađanja nekih disidenata. Za demokraciju je to još dug put, no onima koji tragaju za spasom ovo je rijetka svijetla točka. Međutim, većina južnoeuropskih zemalja na rubu je bankrota, Arapsko proljeće gubi zamah, čak se i kinesko gospodarstvo usporava, Ukrajina se vraća autoritarnoj vlasti, Iran navodno u Americi angažira atentatore, a nedavno smo saznali i da su saveznici Afganistana također sudjelovali u mučenju zatvorenika. (Ma otkud im samo ta ideja?) Ne može se stati na kraj zemljama koje se loše ponašaju. Sad vas ponovno prepuštam vašem standarnom čemeru.

Bill Keller