Posljednjeg tjedna obasipani smo pozitivnim vijestima o povećanom zapošljavanju. Radujemo se tim brojkama, ali ipak, s obzirom na to da smo stalno u kontaktu s poslodavcima, čini nam se da imamo realniju sliku o tome.

Kako smo informirani, prvi je put na međugodišnjoj razini zabilježen pad broja nezaposlenih, i to još od siječnja 2009. godine. Čak je 43% ljudi zaposleno više u rujnu ove nego u rujnu prošle godine. Sigurni smo da su brojke točne, no ipak mislimo da je to rezultat sezonskog zapošljavanja, bilo u turizmu, bilo u poljoprivredi, više nego rezultat rada Vlade. Između ostalog, novo se zapošljavanje događalo i u državnoj upravi, što je pomalo i čudno jer u državnoj upravi ne bi trebalo biti novog zapošljavanja. No veselimo se svakom novom radnom mjestu. Ipak, ne možemo pomalo sarkastično primijetiti kako smo pronašli rješenje, za novo zapošljavanje i ponudili ga državi. No ono se nije i ostvarilo. Da je Vlada htjela dodatno smanjiti broj nezaposlenih, učinila bi to tako da prihvati mjeru “gašenja požara”, ali koja je ipak mogla biti djelotvorna, pa čak i na kratke staze. Pitali smo 10.000 poduzetnika što bi im olakšalo da zaposle samo jednog radnika. Uzorak je doista bio reprezentativan jer je obuhvaćao sve regije i sve veličine poduzeća. Čak 70% dobivenih odgovora je glasilo “kad bi nas država oslobodila od plaćanja doprinosa za zdravstveno i mirovinsko osiguranje za prvih 6 mjeseci rada” ili “kad bi nam država dala neke druge vrste olakšica”. Tko bi platio ta osiguranja? Dok su nezaposleni, radnici imaju pravo na zdravstveno osiguranje, tj. njega plaća država. Drugim riječima, država je u ovom slučaju trebala osigurati sredstva samo za mirovinsko osiguranje jer su nezaposlene osobe zdravstveno osigurane.

Rukovodili smo se logikom da je 80.000 radnih mjesta izgubljeno tijekom krize i da ovu radnu snagu treba najprije zaposliti. I to kod poduzetnika zato što se 80% novih radnih mjesta stvara u malom i srednjem poduzeću. Njih u Hrvatskoj imamo 170.000, uz 411 velikih poduzeća. Treba prestati sanjariti o velikom masovnom zapošljavanju, ono se prestalo dešavati u vremenima socijalizma. Trebalo bi i demistificirati priču o velikim investicijama i velikom zapošljavanju. Velike investicije su važne kao i velika financijska ulaganja u duge rokove, ali često se tu zapošljava mali broj radnika. To ne znači da nam takve investicije ne trebaju, ali ne znači ni da ćemo zaboraviti gdje se stvarno događa zapošljavanje. U malim i srednjim poduzećima. Lakše će se dogoditi da poduzeće s pet zaposlenih zaposli i šestog radnika nego da čekamo veliku investiciju koja će se realizirati za nekoliko godina, u kojoj će se zaposliti deset ljudi. Dakle, trebamo pronaći poduzetnike koji, iako možda imaju potrebu za novim radnikom, to ne rade. Ali bi to učinili kad bi imali samo malo poticaja i ohrabrenja. Kroz olakšice. Predviđali smo da bi za oslobađanja od plaćanja mirovinskog osiguranja za prvih šest mjeseci zapošljavanja trebalo osigurati oko 70 milijuna kuna. Možda i manje, ako bismo računali samo na razdoblje do izrade novoga državnog proračuna. Utješno je to što većina političkih stranaka u svojim gospodarskim programima predlažu i ovu mjeru – oslobađanje od plaćanja doprinosa za novo zapošljavanje. Sigurni smo da smo imali utjecaja na to.

Anny Brusić, direktorica HUP-Udruge malih i srednjih poduzetnika