Kad su vlade diljem svijeta u lipnju potpisale sporazum o zaštiti domaćih radnika, stručnjaci za tržište rada nazvali su taj potez iznenađujućom prekretnicom za milijune ranjivih i iskorištavanih žena. Dva dana kasnije, u Saudijskoj Arabiji, glavnom odredištu domaćih radnika, Indonežanka je obezglavljena.

Osuđena žena, koja je ubila svog poslodavca, prije toga je rekla da je bila zlostavljana. Ovi dvojni događaji pokazuju nam potpune suprotne strane globalnih napora za zaštitu domaćih radnika, skupine koja broji čak 100 milijuna ljudi.U širem smislu, navedena kampanja ispituje napore da se podigne radni standard u svijetu jeftine i mobilne radne snage. Presedani bi mogli oblikovati i odnos prema ostalim skupinama migranata.Zagovornici ovog sporazuma kažu da će on dodatno ubrzati promjene koje se već odvijaju. Prije no što je on odobren, u Singapuru, Jordanu i New Yorku izglasani su novi zakonu, a prijedlozi zakona se razmatraju i u mjestima poput Kaliforije i Kuvajta. Čak i Saudijska Arabija, izvor čestih pritužbi, razmišlja o promjenama.“Danas postoji globalni konsenzus da te žene zaslužuju ista prava kao i ostali radnici”, rekla je Nisha Varia iz organizacije Human Rights Watch. Još 1965. godine, Međunarodna organizacija za prava radnika uvidjela je “hitnost potrebe” za zaštitom domaćih radnika. No, zanimanje za formalne poteze je polako jenjavalo, a izvoz domaćih radnika postao je veliki posao u migracijskim žarištima poput Indonezije i Filipina, sa Saudijskom Arabijom kao glavnim odredištem. U jednom istraživanju provedenom 2008. godine, Nisha Varia navela je desetke slučajeva “prisilnog rada, krijumčarenja ljudi i uvjeta sličnih ropstvu”. Saudijski dužnosnici optužili su kritičare za pretjerano prikazivanje izoliranih slučajeva nasilja. Međunarodna organizacija za prava radnika 2010. godine je države Perzijskog zaljeva pozvala na neobvezujuće preporuke, a ovogodišnjem obratu, one su podržale obvezujući sporazum te ga čak i postrožile, pozvavši na snažniji jezik glede ugovornih prava i pristupa sudovima tijekom sukoba sa poslodavcima.“Ostavili su snažan dojam”, rekla je Ellene Sana iz Centra za prava migranata u Manili.

“Kad pomislite na zlostavljanje, na pamet vam padne zaljev, a upravo se te države zalažu za prava radnika.”Dodala je kako pritisak Arapskog proljeća djelomično objašnjava tu promjenu. Od 128 vlada koliko ih je glasalo, samo se Svaziland usprotivio sporazumu, prema kojemu domaći radnici uživaju ista prava kao i ostali. I dok je rasla podrška sporazuma, povećava se i broj izvještaja o nasilju u Saudijskoj Arabiji. Jedna Indonežanka 2008. godine došla je kući lica i leđa prepunih ožiljaka. Ispričala je da ju je poslodavac palio užarenom željeznom šipkom i natjerao je da jede izmet.Jedna djevojka iz Šri Lanke kući je došla s dvadesetak čavala u tijelu. Rekla je kako ih je u nju zabio njezin poslodavac.Jedna je Indonežanka prošle godine hospitalizirana zbog nekoliko slomljenih kostiju i unakaženog lica, nakon čega je predsjednik Indonezije, Susilo Bambang Yudhoyono, oštro osudio takvo “grozno mučenje”.Dva dana nakon što je 18. lipnja navedeni sporazum izglasan u Ženevi, u Saudijskoj Arabiji pogubljena je, odnosno obezglavljenja sluškinja Ruyati binti Sapubi. Predsjednik Yudhoyono osudio je saudijske “navade i običaje”, a Saudijci su prestali primati sluškinje iz Indonezije.Sličnu zabranu već su uveli u slučaju Filipina, nakon što ih je posjetilo nekoliko zakonodavaca iz te zemlje te izvijestilo da su “ostali bez riječi koliko su ih šokirale priče o silovanjima i zlostavljanju”. Saudijski poslodavci nakon toga su objavili plan o zapošljavanju tisuća Bangladežana za mjesečnu plaću od 170 dolara, što je bilo manje od polovice iznosa zahtijevanog od filipinske vlade.Ipak, Carlos Cao, koji upravlja programom filipinske vlade za inozemstvo, izjavio je kako je ovaj sporazum “znakovita prekretnica”. “No, kulture se ne mijenjaju preko noći.”

Jason DeParle