Neobični skup znanstvenika odnedavna poziva kolege da podignu pogled s razmjerno novih previranja, odnosno krvavih sukoba, trzavica na svjetskim burzama i tehnoloških čuda te da se usmjere prema prošlosti, prema samim korijenima čovječanstva. Daniel Lord Smail, povjesničar srednjeg vijeka s Harvarda, izjavio je kako je trend “mikro povijesti”, iako vrijedan, nadvladao nad ambicioznim sveobuhvatnim promišljanjima. “U posljednjih dvadesetak, tridesetak godina, povjesničarima je postalo sve teže razmatrati velika povijesna razdoblja”, izjavio je.

Naime, fascinantne priče o napretku čovječanstva kao da su izumrle. On smatra da je protuotrov za to tzv. dubinska povijest, koja seže do prvih ljudi. Napredak arheološke analize, mapiranja gena i evolucionarne ekologije doveo je do zapanjujućeg širenja naših saznanja o dalekoj prošlosti, usprkos manjku pisanih zapisa.A opet, prema izviješću Američke povijesne udruge, tri od četiri povjesničara specijaliziraju se za postindustrijsko razdoblje ili 20. stoljeće. Gore spomenuti Daniel Lord Smail i Andrew Shryock, kulturalni antropolog pri Sveučilištu u Michiganu, zaključili su kako se obje njihove discipline vrlo rijetko odvažuju na izlete izvan posljednjih 250 godina te tako zanemaruju veći dio ljudskog postojanja. Smail i njegovi suradnici s područja antropologije, arheologije, primatologije, genetike i lingvistike trenutno pišu knjigu pod naslovom “Dubinska povijest: arhitektura prošlosti i sadašnjosti” (Deep History: The Architecture of Past and Present), svojevrsni manifest onoga što nazivaju “nove intelektualne granice”. Knjiga bi trebala izaći u studenom. Tvrde da dubinska povijest naglašava trendove i procese, a ne pojedince i događaje. Povjesničari nam mogu pomoći vratiti pretke u život, ustvrdio je Shryock, ukazati na obiteljske veze, vjerski žar, seksualne strasti, sukobe i umjetničke nagone koji oblikuju naše živote. Dipesh Chakrabarty, povjesničar sa Sveučilišta u Chicagu, kaže da je uloga povjesničara “prepričavanje ljudske priče”, nepredvidive mješavine poteza pojedinaca te društvenih sila i okoliša. Anthony Grafton, predsjednik Američke povijesne udruge, skeptičan je u vezi toga. “Mislim da je cijela ta stvar o velikoj priči već postala klišej”, rekao je. Zagovornici “dubinske povijesti” žele cijelu disciplinu riješiti ovisnosti o pisanim povijesnim izvorima. “Ako nema dokumenata, nema ni povijesti”, propisao je jedan povijesni priručnik još davne 1898. Sve prije pisanih zapisa kategorizirano je kao pretpovijest.

Deset autora “Dubinske povijesti” ima cilj eliminirati i samu kategoriju pretpovijesti. “Postoje raznorazni materijali koji služe kao tragovi, odnosno dokazi”, izjavio je Shryock, a među njima su fosili, alati, kućanski predmeti, slike, građevine, ekološke promjene i genetske varijacije. U članku kojeg su objavili u časopisu “The American History Review”, Shryock i Smail tvrde kako je prije otprilike 43.000 godina na Sredozemlju došlo do naglog procvata izrade nakita od perlica. Naši su preci koristili te niske kako bi produbili društvene odnose, kao znak statusa, za ukrašavanje tijela te razmjenu dobara, to jest u vidu nekog ranog oblika novca. Niske perlica mogu se shvatiti i kao preteče predmeta masovne proizvodnje. “Razmjerno broju stanovnika, naravno, u gornjem paleolitiku niske od školjkica poroizvodile su se u količinama u kojima se danas proizvode iPhonei”, izjavili su. Tvrde da su se niske masovno koristile za uspostavljanje političkih saveza i gospodarskih mreža koje su se onda održavale razmjenom istih tih niski, ali i njihovih potomaka u obliku kovanica. Kasnije su niske perlica omogućile da se višak hrane pretvori u trgovinsku i političku moć. Navedeni autori smatraju da kreditne kartice, novčanice, zlatne kovanice i niske perlica imaju zajedničku genealogiju. “Bez tih niski ne možemo u potpunosti shvatiti kako novac danas funkcionira”, rekao je Shryock. Slično tomu, klimatske promjene nisu započele s industrijskom revolucijom, tvrde znanstvenici u “Dubinskoj povijesti”. Ljudi ostavljaju trag na okolišu već 50.000 godina. Sveobuhvatno razmatranje povijesnih zbivanja nije ništa novo. U 19. stoljeću su Auguste Comte, Karl Marx i Herbert Spencer uz rijetke dokaze pokušali izraditi kroniku povijesti čovječanstva, a tijekom 1920ih i 1930ih francuski povjesničari objedinili su povijest, geografiju i sociologiju u pokušaju objašnjenja evolucije civilizacija. Tijekom 1970ih i 1980ih znanstvenici su se odrekli velikih priča, koje su kritizirane zbog činjenice da su europsku dominaciju predstavljale kao neizbježnu i poželjnu. Zagovornici “dubinske povijesti” žele oživjeti ramjere takvih istraživanja, ali bez spomenutih naklonosti i predrasuda.

Patricia Cohen