Nakon desetljeća i desteljeća lijepe zarade, znanstveno izdavaštvo se našlo u raljama revolta kojeg predvode najnevjerojatniji revolucionari – knjižničari. Sveučilišta od Velike Britanije do Kalifornije odbijaju obnoviti svoje skupe pretplate te se umjesto toga okreću izdavaštvu “slobodnog pristupa”, dogovoru prema kojemu su materijali besplatno dostupni na internetu bez gotovo ikakvih ograničenja, osim po pitanju citiranja.

Paul Ayris, ravnatelj knjižnice na sveučilištu UCL (University College London), opisao je cilj ove tihe pobune kao “san svakog znanstvenika – sa svog računalnog zaslona putem internetske veze literatura cijeloga svijeta nalazi vam se na dohvat ruke”. Trenutno je taj san još uvijek jako daleko. No, s obzirom na činjenicu da britanska sveučilišta troše 65 posto svojih knjižničarskih proračuna na kupnju časopisa, a financijska sredstva su im smanjena, pritisak da se nešto promijeni sve je veći.“Nije u pitanju samo to što cijene časopisa rastu bez ikakve očite veze s troškovima”, rekao je Robert Kiley, upravitelj digitalnog servisa u londonskoj knjižnici Wellcome. “Tu je i strah da se veliki dio znanstvenih istraživanja, koja uglavnom financiraju porezni obveznici, zaključava iza platnih zidova velikih izdavača.” Na primjer, trenutna cijena znanstvenog časopisa BBA (Biochimica et Biophysica Acta) izdavačke kuće Elsevier iznosi 25.000 dolara na godinu, rekao je Ayris, zbog čega “svake godine ostaje sve manje novca u proračunu za kupnju novih knjiga”.Akademsko izdavaštvo već dugi niz godina ima svoju zajamčenu publiku. U prošlosti, neki znanstvenik koji je želio ostati u doticaju s najnovijim zbivanjima na području, recimo, biokemije ili fizike čestica, nije imao drugog izbora nego se pretplatiti na relevantni znanstveni časopis ili zamoliti svoj odsjek, odnosno sveučilišnu knjižnicu da se pretplati. Prema tradicionalnom poslovnom modelu, pretplatnici su pokrivali veći dio troškova, iako neki časopisi naplaćuju i onima koji za njih pišu, zbog čega je znanstveno izdavaštvo jedna od najunosnijih, a najmanje zamijećenih, poslovnih niša.

Kuća Elsevier samo je prošle godine ostvarila zaradu od 724 milijuna funti i prihod od dvije milijarde funti. Trošak tiskanih pretplata jedan je čimbenik koji utječe na nagli porast časopisa sa slobodnim pristupom kao što je PloS One, kojega izdaje neprofitna organizacija Public Library of Science (Javna znanstvena knjižnica). Ona je 2006. objavila samo 138 članaka, dok ih je u 2010. godini objavila čak 6749, čime je postala najveći znanstveni časopis na svijetu. Ako časopisi slobodnog pristupa predstavljaju ono što je poznato kao “zlatni otvoreni pristup” (u kojemu je konačna, objavljena verzija nekog članka smjesta dostupna javnosti), UCL Discovery, novo poduzeće UCL-a, primjer je onoga što zagovornici nazivaju “zelenim” slobodnim pristupom, a odnosi se na bazu svima dostupnih tekstova u kojoj su prilozi znanstvenika i više nego dobrodošli, a jedino ograničenje odnosi se na citiranje. Zlatni slobodni pristup obično zahtijeva naknadu za objavljivanje, koju plaća ili autor ili osnivač, objasio je Ayris, što je jedan od razloga zašto on čini tek vrlo maleni dio znanstvenog izdavaštva. No, zahvaljujući projektima poput Zaklade Wellcome ili Latindex Portal of Portals, projekta Autonomnog meksičkog sveučilišta putem kojega su dostupni znanstveni članci iz Latinske Amerike, Portugala i Španjolska, zeleni slobodni pristup se širi. “Slobodni pristup priznati je dio izdavačkog svijeta”, kaže Mark Patterson, izdavački ravnatelj PloS-a, “ali pred nama je dug put prije nego što postane dominantni model”.

D. D. Guttenplan