Dok se zbog globalizacije većina svjetskog stanovništva kreće prema urbanim centrima, manji gradovi bore se za preživljavanje i rast. Društveni eksperiment koji se provodi u La Courneuveu, zajednici izgrađenoj za useljenike koja se nalazi zapadno od Pariza, dobiva novo utjelovljenje. Golemo sivo naselje, koje je sagrađeno početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća u skladu s Le Corbusierovom arhitektonskom filozofijom i pozivalo na odvajanje stambenih područja od cesta i radnih mjesta, danas se ruši.

Nešto što se nekoć nazivalo utopijom u Francuskoj se, kojom haraju visoka stopa kriminala, trgovina drogom, loše obrazovanje i visoka stopa nezaposlenosti, pretvorilo u noćnu moru. Danas se na mjestu zgrada dugačkih 200 metara i visokih 16 katova grade manji stambeni objekti, što je dio vladinog plana obnove neuglednih dijelova zemlje vrijednog 60 milijardi dolara. “Ne grade trgovačke centre i ne stvaraju nova radna mjesta za mlade”, izjavio je jedan stanovnik za Times. “Ovime nam ni jedan problem neće riješiti.” Talijanskome Filettinu problem nisu srednjovjekovne zgrade ili višak useljenika, već kronični manjak ljudi, kojih je, prema zadnjem popisu stanovništva, bilo tek 598. Sukladno s planom štednje pokrenutim u Rimu, svi gradići u kojima živi manje od 1000 stanovnika spojit će se sa susjednim gradovima radi smanjenja administrativnih troškova. Luca Sellari, gradonačelnik Filettina, predložio je da se njegovo rodno selo u brdima istočno od gradića proglasi neovisnom monarhijom, piše Times. “Ako do te mjere treba ići radi očuvanja autonomnosti grada i zaštite prirodnih bogatstava”, kaže Sellari, “vjerujem da bi svatko htio biti princ.” Pretvaranje Filettina u vojvodstvo privuklo je veliku pozornost medija, a početkom mjeseca tiskali su i vlastitu valutu. Na poleđini je nacrtana Sellarijeva glava, a danas se novčanice prodaju kao suveniri turistima koji se u gradić slijevaju u velikom broju.

Huaxi, seoce s 2000 stanovnika koje je smješteno nekoliko stotina kilometara od Šangaja, ima još odvažniji plan – gradnju nebodera od 74 kata, kojim će se ukupna površina mjesta utrostručiti. Mjesto godišnje posjeti dva milijuna turista, a potrošnja svakog turista obogaćuje džep stanovnika. Stanovnici Huaxija, mjestašca koji nazivaju komunističkom utopijom u Maovu stilu, vlasnici su udjela u neboderu, a i gradskoj čeličani, tvornici tekstila, kompleksu staklenika, tvrtki za prekomorski prijevoz i drugim poduzećima.Ovaj se nekadašnji poljoprivredni gradić od osamdesetih do danas pretvorio u sjajan primjer tržišnih sila i vještog ulaganja. Iako stanovnici Huaxija uspjeh pripisuju odanosti socijalizmu, njihov je poslovni model sličniji kakvoj kapitalističkoj korporaciji starog kova, kojom upravljaju dioničari koji lagodno žive od dividende i zapošljavaju tisuće radnika koji žive izvan strogih granica grada. “Radi se o izrabljivanju”, kaže Fei-Ling Wang, profesorica sa Sveučilišta Georgia Tech, koja prati zbivanja u Huaxiju. “Vanjski radnici zakonski ne mogu dobiti boravišnu dozvolu i uživati u plodovima svojeg rada. Usto, plaćaju im nadnice pa su se, ako ostanu bez posla, prisiljeni vratiti kući.” “Kad bi se prema svim radnicima migrantima ponašali kao punopravnim članovima zajednice”, kaže profesorica Wang, “Hauxi ne bi uspio.”

Tom Brady

Komentare šaljite na nytweekly@nytimes.com