Velike oscilacije tečaja koje su prisutne u posljednje vrijeme, uzrokovane problemima u SAD-u i Europi, nameću kompanijama, ali i financijskim institucijama potrebu da se zaštite. Postoje brojni načini hedžiranja, a među najjednostavnijim su forward ugovori. To je vrsta ugovora koju tvrtka, bilo iz realnog, bilo iz financijskog sektora, koristi kada ima, primjerice, prihode u jednoj valuti, a rashode u drugoj. To znači da joj oscilacije tečaja mogu prouzročiti veliku štetu u poslovanju ili, kao što je bilo u slučaju Ine, donijeti veliku zaradu.

Isplata novca
Forward ugovor jedan je od najstarijih oblika terminskog tržišta i vrsta je instrumenta koji neka tvrtka koristi kada ima ugovoren posao u roku godine dana i tek će joj nakon tog razdoblja biti isplaćen novac. Uzmimo za primjer da će dobiti milijun eura. No tvrtka sve svoje troškove ima u kunama (materijali, plaće i sl.) jer za proizvodnju nekog proizvoda treba kune. Da bi se jasno znalo da će prihodi pokriti rashode, nužno je unaprijed (danas) prebaciti valutu. Dakako, ugovor će se tehnički realizirati za godinu dana, ali je kompaniji jasno koliko će dobiti kuna i na taj način zatvara financijsku konstrukciju. Naime, banka i tvrtka se dogovore da, kada posao nakon godine dana bude završen, banka će kupiti eure i isplatiti kune po tečaju po kojemu se danas dogovore. Tvrtka tako dobije potrebne kune, a banka se naplati u eurima i ima zatvorenu poziciju, a zaradu na kamati. Najbolji primjer gdje bi se takvi ugovori trebali koristiti su brodogradilišta koja u svojim poslovima imaju otvorenu poziciju u dolarima, što je prihod od posla, a troškovi su u kunama. Danas dogovoreni tečaj jamči da će tvrtka dobiti kuna koliko joj je potrebno, a ne da zbog promjene tečaja dolara dobije manje kuna. Potreba za forward ugovorima sve je veća u i domaćoj fondovskoj industriji. Prema podacima regulatora, posljednjeg dana 2008. godine samo sedam investicijskih fondova u svojim je portfeljima imalo sklopljeno tu vrstu ugovora, dok ih je njih 25 te ugovore koristilo posljednjeg dana rujna prošle godine. Domaći fondovi pak najviše koriste devizne forward ugovore kako bi se zaštitili od valutnog rizika. Prema Hanfinim podacima, investicijski fondovi su posljednjeg dana rujna 2010. prema toj vrsti ugovora bili izloženi 7,9 milijuna kuna, dok su 2008. bili izloženi sa 1,3 milijuna kuna. No tu nije riječ o iznosima na koje su ugovori potpisani (primjerice, ako je ugovor sklopljen o kupnji nekoliko milijuna eura), nego o fer vrijednosti.

Mirovinski fondovi
“Valutni forward ugovori su optimalan instrument za brzo i troškovno efikasno postizanje ciljane valutne izloženosti, odnosno zaštitu od valutnih rizika. Kao takvi su po mojem mišljenju sasvim primjeren i poželjan instrument i za mirovinske i za investicijske fondove. Forward ugovorom uopće se ne imobilizira imovina fonda jer se svaka zauzeta forward pozicija može zatvoriti sklapanjem ugovora u drugom smjeru. Primjerice, ako ste prije sklopili ugovor za forwad kupnju milijun eura, dovoljno je sklopiti novi ugovor za forward prodaju milijun eura na isti datum i time zatvarate/prebijate svoju poziciju”, objasnio je za Poslovni dnevnik Pierre Matek, predsjednik Uprave ZB Investa. Devizne forward ugovore koriste i obvezni mirovinski fondovi. Raiffeisen i PBZ/CO kažu kako se na taj način štite od valutnog rizika. Budući da su OMF-ovi izloženi u državnim obveznicama denominiranim u eurima, postavlja se pitanje kako se štite. “Valutni rizik u AZ OMF-u ne bi se trebao gledati kroz prizmu ulaganja u hrvatske državne obveznice denominirane u euru (bilo hrvatske euroobveznice ili domaće obveznice vezane uz valutnu klauzulu). Međutim, pravilno je zaključiti da takva vrsta papira predstavlja najveći dio imovine fonda koji nije u domaćoj valuti te stoga čini najveći dio valutnog rizika”, pojašnjava Krešo Huljev, portfelj menadžer AZ Fonda. Kaže kako već dulje vremena upotrebljavaju standardne forward ugovore kojima se fond štiti od slabljenja valute u kojoj imaju izravnu izloženost, bilo kroz obveznice, bilo kroz dionice.

Slabljenje eura
“Međutim, moramo naglasiti da se odluke o upotrebi instrumenata zaštite donose od slučaja do slučaja, odnosno o procjenama investicijskog tima o kretanju dotične valute i o troškovima same zaštite. Dodatan faktor u investicijskim procesu je i očekivana korelacija s drugim klasama imovine u portfelju”, kaže Huljev. Trenutno u portfelju imaju aktivne forward ugovore u kojima se štite od slabljenja eura i američkog dolara jer su to dvije valute u kojima AZ OMF ima najveću valutnu izloženost. “Njihova pozicija u neto imovini fonda često varira s obzirom na izloženost prema samom instrumentu s kojim smo i stekli valutni rizik”, kaže Huljev. Kod forward ugovora kao vezana imovina može se pojaviti bilo koja imovina ili financijski instrument u bilo kojoj količini, sve ovisi o tome kako će se ugovorne strane sporazumjeti, piše u Hanfinu biltenu. Kada ugovor dospije, jedna ugovorna strana isporučuje robu, a druga za tu robu plaća ugovorenu cijenu.

Razlika u datumu trgovine

Forward ugovori su terminski ugovori pomoću kojih su se dvije strane dogovorile da će trgovati određenom imovinom na neki datum u budućnosti. Takvim načinom ugovaranja trgovine razdvajaju se datumi kada će roba, koja je predmet trgovine, biti plaćena i isporučena (primjerice, roba se plaća danas, a datum isporuke je za 30 dana). Forward ugovori upotrebljavaju se za zaštitu od rizika (hedžing), npr. rizika promjene deviznog tečaja ili same promjene robe s kojom se trguje. Cijena po kojoj se forward ugovori realiziraju naziva se spot cijena. Razlika između spot cijene i stvarne cijene na dan kada se roba isporučuje naziva se forward premija (engl. forward premium) ako je razlika u cijeni pozitivna ili forward diskont (engl. forward discount). Razlika između forward ugovora i terminskih ugovora je u tome što se terminskim ugovorima trguje na burzama, dok se forward ugovorima trguje na tzv. OTC tržištima. Terminski ugovori su standardizirane forme, dok su forward ugovori rijetko standardizirani. Kod forward ugovora specificirano je kome se roba mora isporučiti, dok to kod terminskih ugovora određuje nadzorno tijelo za prijeboj ili namiru (engl. clearing house).