Jedne večeri u prosincu 1972. godine, trojica umjetnika izvukla su se iz stare zelene Volkswagen bube i sprejom ispisali svoja imena, “Herrón, Gamboa, Gronkie”, na pročelje Okružnog muzeja umjetnosti Los Angelesa, dakle u biti prisvojili muzej kao vlastito umjetničko djelo potpisavši se na njega. Sljedećeg se jutra Harry Gamboa jr. vratio na isto mjesto s četvrtom članicom skupine, Patssi Valdez i ovjekovječio navedeni čin fotografiranjem nje kako pozira u uskim hlačama i jarko crvenoj majici. Ovaj čin umjetničke skupine poznate pod imenom Asco sadržavao je sva obilježja njihovog stila: bijes, zabranjeno, spretnu i ekonomičnu konceptualnost, a i bio je sniman u Hollywoodu, pa se čak i slavni natpis u daljini vidio na fotografijama.

Sporni čin nije zamijetio gotovo nitko osim samih članova skupine, koji su sami sebi oduvijek bili najbolja publika. Gotovo četiri desetljeća kasnije, isti onaj muzej kojeg je ova skupina nagrdila jer njegova vrata nisu bila otvorena za umjetnike njihovog tipa (meksičke Amerikance, pripadnike radničkog staleža, siromašne, bez poštovanja prema ikome, politički aktivne) sada ne samo da ih pozdravlja, već ispred njih prostire crveni tepih. Izložba pod nazivom “Asco: elita opskurnoga, retrospektiva 1972.-1987.”, prvi pregled rada sporne skupine, otvorila se 4. rujna u Okružnom muzeju umjetnosti Los Angelesa u sklopu zbivanja Pacifičko standardno vrijeme, tijekom kojega se diljem južne Kalifornije otvara preko 60 zajedničkih izložbi kako bi se ispričala priča o poslijeratnoj umjetnosti u Los Angelesu.Priča o skupini Asco dio je povijesti umjetnosti Chicano iz 1960-ih i 1970-ih. Ali zapravo počiva još i dublje. Ovo je bila skupina umjetnika koju nije pogonila samo njihova marginaliziranost, već i otuđenost od samog umjetničkog pokreta Chicano. Kako nam je opisao Gamboa, članovi su se podvrgnuli “samonametnutom izgnanstvu”, a smatrali su kako je najbolji način da pokažu svoju umjetničku slobodu i izraze solidarnost s naporima meksičkih Amerikanaca, paradoksalno, odbacivanje većeg dijela umjetnosti meksičkih Amerikanaca.Tijekom intervjua 1997. godine za Smithsonianov arhiv američke umjetnosti, jedan od osnivača skupine, umjetnik koji se naziva Gronk (ponekad Groak ili Grunk) opisao je ovaj kolektiv kao “glasinu za mnogo ljudi na dugo vremena” i “svojevrsno razmišljanje poput ovisnika ili pervertita”. “Ostali Chicano umjetnici nazivali su nas svakojakim imenima”, rekao je.Već i samo ime, Asco, postavilo je temelje njihove različitosti, budući da na španjolskom ta riječ znači gađenje ili mučnina.

No, nepredvidivo ulično kazalište i čudnovato stvaranje ugleda ove četvorke koje je započelo početkom 1970-ih, a koje se sastojalo od upriličavanja lažnih snimanja, snimanja filmova kamerom super 8 i bacanja umjetničkih letaka, jasno je dalo do znanja da oni ne žele samo izraziti svoje gađenje rasizmom, policijskim zlostavljanjem i Vijetnamskim ratom, već da odvratnost koriste kao sirovi materijal. Nekoliko godina prije nego što je Cindy Sherman počela fotografirati samu sebe kao protagonisticu nepostojećih filmova, Asca je pokrenula opsežni opus pod nazivom “Bez filmova” u kojemu su se članovi odijevali u kostime i kasno noću na ulicama Los Angelesa fotografirali lude kinematografske prizore. Zatim su fotografije tih snimanja iz kojih se nikada neće izroditi filmovi slali posvuda kao da je riječ o promotivnom materijalu. Osnivači skupine Asco danas imaju šezdesetak godina. Upoznali su se u srednjoj školi Garfield u Los Angelesu, ustanovi iz koje su proizašli i članovi benda Los Lobos, a koja je postala poznata i po radu učitelja Jaimeja Escalantea koji je ovjekovječen filmom “Stand and Deliver”. U jednom od svojih radova, “Lažna žrtva rata bandi” iz 1974. godine, članovi su pošli u četvrti kojima vladaju bande i upriličili lažne prizore zločina. Gronk bi glumio truplo na pločniku okruženo policijskim snopovima svjetlosti. Prizor bi fotografirali, a slike poslali novinama i televizijskim postajama. Skupina se raspala uslijed brojnih razmirica 1987. godine. Patssi Valdez je slikarica, dok Gamboa predaje na Kalifornijskoj umjetničkoj akademiji te je i dalje aktivan umjetnik. Willie Herrón također je slikar i osnivač punk benda Los Illegals. Gronk je uspješni umjetnik i scenograf. Gamboa je rekao kako nema pojma hoće li ova retrospektiva u konačnici rezultirati priznanjem kakvo su on i njegovi nekadašnji suradnici zaslužili. “Tko zna?”, rekao je. “Takav je i Los Angeles. Pustinja prepuna fatamorgana. Nešto se dogodi u jednom trenu, a već u drugom nestane.”

Randy Kennedy