Jesmo li stvarno zemlja bez velikih problema?
Svaka zemlja, pa tako i naša, stalno je suočena s nizom gospodarskih problema, izazova i rizika. I to je normalno, posebno kada je i svijet oko nas u krizi, odnosno u ubrzanim promjenama i prilagodbama novim uvjetima. Normalno je i to da se brojni problemi ne mogu rješavati odjednom (ne postoje kapaciteti u administraciji za to) pa je potrebno napraviti prioritete. Racionalno bi bilo uhvatiti se ukoštac s najozbiljnijim problemima, poteškoćama koje ako se ne otklanjaju mogu imati velike posljedice. Ako bi neki stranac došao u Hrvatsku posljednjih dana i zaključivao o našim gospodarskim prilikama na temelju medija, stekao bi dojam da smo zemlja bez ozbiljnih problema. Bavimo se temama kao što su: hoće li guverner u politiku, govori se da nismo u krizi, rasprave se vode treba li ukinuti valutnu klauzulu (koja vrlo uspješno obavlja svoju funkciju više od dvadeset godina), zemlja smo u kojoj turizam postiže rekorde koje mjerimo fizičkim, a ne financijskim pokazateljima itd. Upitajmo se, zar je to slika naše stvarnosti, zar su to glavni problemi hrvatskoga gospodarstva?

Kamo sreće da je tome tako. Svi znamo da je predizborno vrijeme, dakle ne treba očekivati bolne rezove prije izbora. No isto tako vrlo je opasno stvarati iluziju da Hrvatska nema većih problema i stalno odgađati njihovo rješavanje. Podsjetimo se da su naši glavni gospodarski problemi znatno dublji od pojavnosti o kojima se piše i govori. Isto tako ne postoje ni brza ni bezbolna rješenja tih problema. O čemu je riječ? Hrvatska, odnosno njezina poduzeća imaju dugoročan problem konkurentnosti. Visoke vanjske neravnoteže kumulirane u vanjskom dugu (koji premašuje visinu BDP-a) to jasno govore. Kriza u kojoj se nalazi (gotovo) cijeli svijet prikrila je naš kronično visok deficit tekućeg računa bilance plaćanja smanjivanjem domaće potražnje, a time i uvoza. Problem visokoga vanjskog duga (svih sektora gospodarstva) u Hrvatskoj je teško rješiv iz barem dva razloga:
Kod vanjskog duga ne postoji opcija “neplaćanja” ili golemih kašnjenja u plaćanjima bez velikih posljedica. Domaća se dugovanja nažalost mogu “rješavati” da se obveze jednostavno ne izvršavaju, no vanjska ne. Prema vani postoji “tvrdo budžetsko ograničenje” za razliku od domaćeg koje je i preko dvadeset godina nakon propasti socijalizma kod nas i dalje mekano. Vanjski dug ne možemo financirati “tiskanjem domaćeg novca” jer nam nitko izvana nije htio posuđivati u tom novcu. Ta se pojava zove “istočni grijeh”. To znači da ne možemo inflacijom ili “deprecijacijom” tiskanjem novca realno obezvrijediti svoja dugovanja prema inozemstvu (kao što to može i radi SAD). Dakle, vanjski se dug mora uredno servisirati ili slijedi bankrot s vrlo neugodnim i dugoročnim posljedicama za zemlju. Mnogi za te naše probleme optužuju državu, njezino ponašanje, a posebno fiskalnu situaciju i neprilagodbu u doba krize novonastalim okolnostima. Razmotrimo stoga kako tu stoje stvari.

Kakva je naša fiskalna situacija?
Kada govorimo o našoj fiskalnoj situaciji, jedini službeni dokument budućih kretanja su Smjernice ekonomske i fiskalne politike za razdoblje 2012. – 2014. godine Ministarstva financija. Tamo se navodi: “Fiskalna politika za nadolazeće razdoblje se formira u kontekstu oporavka domaćega gospodarstva isto kao i gospodarstava Europske unije, ali i neizvjesnosti koje za taj oporavak proizlaze iz krize eurozone i način na koji će ta kriza biti razriješena. Upravo je brzina širenja fiskalnih neravnoteža, koja je tijekom krize zabilježena u svim državama Europske unije isto kao i kriza u eurozoni, u središte interesa agencija za rejting, financijskih tržišta i investitora dovela fiskalnu politiku i fiskalne neravnoteže. Iako se Hrvatska u tom razdoblju visinom fiskalnog deficita zadržala ispod prosjeka Europske unije, objektivno ekonomsko okruženje ukazuje na nužnost jačanja stabilnosti hrvatskih javnih financija i na nužnost snižavanja fiskalnog deficita u nadolazećem razdoblju. To istodobno znači da se u nadolazećim godinama učinci gospodarskog oporavka ne mogu, kao što je bio slučaj u pretkriznom razdoblju, preliti na rast rashoda te povratak na trendove rasta rashoda iz pretkriznog razdoblja nije moguć. Naime, fiskalni prostor koji se otvara kroz gospodarski oporavak i rast mora biti iskorišten za zatvaranje fiskalnih neravnoteža, dok se prostor za realnu potrebu porasta pojedinih kategorija rashoda i očuvanje socijalne pravednosti treba tražiti ponajprije u samoj njihovoj strukturi, odnosno prostor je potrebno osigurati kroz veću efikasnost rashodne strane proračuna, što se očekuje postići provođenjem ključnih strukturnih reformi. Ove su ekonomske činjenice i okolnosti u zakonodavnom smislu poduprte Zakonom o fiskalnoj odgovornosti koji zahtijeva snižavanje udjela ukupnih rashoda u BDP-u za jedan postotni bod sve dok se ne postigne primarni suficit, tj. sve dok visina ukupnog deficita ne postane manja od iznosa plaćenih kamata.”U biti, sve što piše u navedenom citatu je točno, obuhvaća glavninu problema hrvatskoga gospodarstva, odnosno odgovora na pitanje kako dinamizirati gospodarski rast uz istodobno postizanje održivih i stabilnih javnih financija.

Štoviše, promatramo li suhoparne proračunske brojke u usporedbi sa zemljama članicama Europske unije, Hrvatska fiskalna politika izgleda sasvim solidno. Deficit konsolidirane opće države sukladno ESA 95 metodologiji povećan je na 4,9% BDP-a u 2010. (sa 1,4% u 2008.), dok je isti pokazatelj u EU 27 porastao na 6,4% BDP-a sa 2,4% u istom razdoblju. Ukupan javni dug EU 27 dosegnuo je 80% BDP-a (porast od oko 20-postotnih bodova), dok je u Hrvatskoj taj porast iznosio 12-postotnih bodova na razinu od 41,2% BDP-a. Dakle, Hrvatska je tijekom krizne 2009. i 2010. pratila fiskalne trendove u okruženje, i to čak nešto blaže nego u Europskoj uniji. Na prvi pogled čini se da postoje razlozi za zadovoljstvo. No tržišta ipak pričaju nešto drukčiju priču. Pri tome je prvi problem da je kreditni rejting Hrvatske na korak do “smeća” (junk). Rejting agencija Standard & Poor’s ocjenjuje ga s BBB- i negativnim izgledom, naglašavajući mogućnost daljnjeg smanjenja rejtinga ako se znatnije ne poboljša fiskalna situacija te provedu nužne strukturne reforme kojima bi se fiskalna pozicija zemlje učinila stabilnijom. Dakle, unatoč naizgled dobrim fiskalnim brojkama valja nam provesti fiskalnu konsolidaciju, i to vrlo ozbiljnu ako ne želimo smanjenje ocjene kreditne sposobnosti zemlje sa svim negativnim posljedicama. Podsjetimo da svako smanjenje kreditnog rejtinga poskupljuje troškove financiranja zemlje, a Hrvatska koja je u 2010. već izdvojila 2,0% BDP-a za kamatne rashode, a ove godine 2,2% (čiji trošak će prema spomenutim smjernicama u 2014. godini narasti na 2,9%) te čije se godišnje potrebe za financiranjem opće države kreću između 25 i 30 milijardi kuna godišnje teško da si može priuštiti poskupljenje tog financiranja. Drugo, izostanak snažnije fiskalne konsolidacije u uvjetima sporijeg od planiranog oporavka doveo je ove godine Hrvatsku u poziciju da, suprotno trendovima u EU, ponovno poveća ukupan deficit opće države na 5,4% BDP-a te primarni deficit na 3,3% BDP-a.

Iako spomenute Smjernice fiskalne politike planiraju postupno smanjenje ukupnog deficita te uspostavljanje primarnog suficita kroz iduće trogodišnje razdoblje, nije jasno kako se to planira postići s obzirom na to da kroz isto to razdoblje rashodi za kamate rastu do gotovo 3% BDP-a, odnosno 12 milijardi kuna. Smjernice jednostavno ne daju konkretan odgovor na pitanje koje rashodne (prihodne) stavke će biti smanjene (povećane) da bi se postigli planirani ciljevi. Da bi smjernice bile uvjerljive, potrebno je više od skupa želja koje su tamo navedene. Treće, kriza javnog duga u zemljama Europske unije (posebno eurozone) te u razvijenom svijetu općenito dovela je do drukčije percepcije i evaluacije fiskalnih brojki pojedine zemlje. Kriteriji ocjene zdravlja financija jedne zemlje su se individualizirali (ne može se slijepo gledati na granice od 60% javnog duga, odnosno 3% deficita za sve zemlje jednako). Tržišta sada gledaju mnogo više na “dugoročnu fiskalnu održivost” posebno u kontekstu dinamike servisiranja javnog duga, a manje na statističku sliku visine javnog duga i deficita u jednoj godini. Servisiranje duga pored visine kamatnih stopa i iznosa glavnice koji se moraju vraćati svake godine ovisi o visini potencijalnoga gospodarskog rasta. U uvjetima kada nema rasta ili je on nizak, javni dug raste i bez novog zaduživanja. I upravo je tu ključan problem Hrvatske, nizak očekivani gospodarski rast u srednjem roku u slučaju da se ne naprave ozbiljni zaokreti u politici.

Što da se radi?
Jedino je dugoročno rješenje naših boljki povećati domaću konkurentnost, tj. povećati izvoz i dobara i usluga, odnosno kroz povećani gospodarski rast smanjivati razinu vanjskog duga i javnog duga na dulje staze. Izvoz je ključan za gospodarski rast zato što se nakon krize ne može očekivati povratak na stari model rasta. Prosječne stope od oko 4,5% koje je Hrvatska bilježila u ovom stoljeću (do 2008. godine) generirane su brzim rastom domaće potražnje, i osobne i državne potrošnje, većim dijelom financirane izvana. Podsjetimo se da konkurentnost ovisi o realnom efektivnom tečaju, odnosno o nizu gospodarskih čimbenika. Neki bi problem htjeli jednostavno riješiti “devalvacijom”. To iz niza razloga u Hrvatskoj znači goleme rizike i veliku vjerojatnost duboke financijske i gospodarske krize, bez garantiranoga pozitivnog utjecaja na konkurentnost. Na realni tečaj možemo sigurnije utjecati smanjenjem troškova. I to je zapravo jedini put našega dugoročnog izlaska iz problema, smanjenje troškova kroz strukturne reforme. Može li se to? Naravno da može. To su napravile velike zemlje (poput Njemačke), ali i male zemlje koje su upale u velike krize (Estonija, Letonija). To sada rade i zemlje eurozone s tzv. europske periferije. Kao jedini dugoročni izlaz iz poteškoća u kojima su se našle rade fiskalne konsolidacije i velike strukturne reforme. To potvrđuju i primjeri Grčke, Portugala, Irske, Španjolske, ali i Italije koja upravo ovih dana donosi oštre fiskalne rezove u proračunu kako bi vratila povjerenje tržišta u svoje gospodarstvo. Jasno je da prije parlamentarnih izbora u Hrvatskoj neće biti ozbiljnih reformi. No provođenje fiskalne konsolidacije radi sprečavanja smanjenja povjerenja tržišta i povećanja kamatnih stopa za javni i privatni sektor mora biti glavni cilj nove vlade nakon prosinačkih izbora.

inovativan model

Superbakterije sve su veća prijetnja, a hrvatski znanstvenici nude novo rješenje

hrvatska tvrtka

U godinu dana morali su promijeniti sve – danas ih slijede i velike kompanije

Budući da će se proračun za 2012. godinu najvjerojatnije donositi tek u prvom tromjesečju, sve stranke koje će u taj proces biti uključene moraju biti svjesne važnosti tog proračuna i svih posljedica koje iz njega proizlaze u trenutku kad se rejting zemlje opasno njiše na tankoj niti. Bez obzira koja će politička opcija zavladati Markovim trgom nakon izbora smatramo da je nužno da bude dobro pripremljena i svjesna dalekosežnosti svojih odluka te spremna provesti snažnu fiskalnu konsolidaciju. Nažalost, iako nužne, mjere fiskalne konsolidacije neće biti dovoljne da se dugoročan održivi rast gospodarstva podigne na višu razinu od one koju sada očekuje većina analitičara (a to je oko 2% godišnje). Nužne su i druge sveobuhvatne strukturne reforme kojima će se mjere fiskalne konsolidacije poduprijeti na odgovarajući način, odnosno koje će dovesti do sniženja troškova radi povećanja konkurentnosti poduzeća. Prije svega sveobuhvatne strukturne reforme trebaju se usredotočiti na povećanje fleksibilnosti tržišta rada, smanjenje uloge države u gospodarstvu i poboljšanje poslovnog okruženja općenito. To je opće mišljenje mnogih relevantnih institucija. Tako je Monetarni međunarodni fond u svom posljednjem izvješću vezanom uz konzultacije u vezi s člankom IV. Statuta ocijenio da se strukturne reforme usmjerene na rješavanje problema s konkurentnošću provode neujednačeno navodeći pritom povećanje fleksibilnosti mehanizama za određivanje plaća, privatizaciju i smanjenje javne uprave. Isto tako presudne reforme uključuju: poboljšanje poslovnog okružja smanjenjem ulaznih i izlaznih troškova i neporeznih davanja i dovršavanje privatizacije poduzeća s većinskim i manjinskim državnim udjelima. Provođenje strukturnih reformi od presudne je važnosti kako bi se povećao potencijal rasta gospodarstva te kako bi Hrvatska u većoj mjeri mogla iskoristiti sve potencijale pristupanja Europskoj uniji, odnosno poslovanja na njezinu unutarnjem tržištu.

Fiskalna konsolidacija
Zaključno, iako se hrvatski fiskalni pokazatelji svojom razinom znatnije ne razlikuju od onih u Europskoj uniji, kretanja u 2011. ipak odstupaju od smjera kretanja Europske unije (fiskalna konsolidacija). Nadalje, ljuljanje na tankoj niti daljnjeg smanjenja kreditnog rejtinga u okruženju promijenjene percepcije vrednovanja pojedinih gospodarskih indikatora svakako je život u opasnoj zoni. Pomaknuta razina deficita i javnog duga do koje je došlo tijekom posljednje tri godine u perifernim zemljama Unije te posljedice do kojih je to dovelo (stubokom poljuljani financijski temelji Unije i eura) ostavljaju malo slobodnog prostora zemljama čiji se pokazatelji nalaze unutar ili blizu maastrichtških kriterija za daljnji rast deficita ili javnog duga. Kako se izvući iz te opasne zone? Mnogo izbora nema. Ključni su pojmovi fiskalna konsolidacija i strukturne reforme. To je poznato već jako dugo. O potrebi stalnih strukturnih reformi i fiskalnoj disciplini pisalo se u Hrvatskoj kontinuirano od devedesetih godina prošlog stoljeća. Iako nema spora da je reformi bilo, u ovom času sigurno ih treba ubrzati i time poslati jasan signal da zemlja zna kamo treba ići i da je sposobna provoditi reforme i prilagodbe novom okruženju. Bez toga neće biti ni pomaka poslovne klime nabolje, a time ni gospodarskog rasta. A bez bržeg rasta (koji na dugi rok sigurno ne može osigurati država, već samo poslovni sektor) problemi postaju samo veći. Jer u igri nultog iznosa jedino čime se akteri bave jest stalna svađa oko preraspodjele. Samo dinamičan i dugoročno održiv rast, baziran na poduzetništvu, osigurava dobrobit cijelom društvu. Na nama je da biramo kakvu budućnost želimo sebi i svojoj djeci.

Redakcijski savjet HUP-a

Dosadašnja uspješnost Hrvatske u provođenju strukturnih reformi

Analizirajući uspješnost neke zemlje u provođenju strukturnih reformi, obično gledamo dva pokazatelja: rang zemlje prema izvješću DoingBusiness Svjetske banke, odnosno rang zemlje prema Izvješću o globalnoj konkurentnosti Svjetskoga gospodarskog foruma. Izvješće Svjetske banke DoingBusiness mjeri administrativne prepreke i ocjenjuje regulativu u devet poslovnih područja (pokretanje poslovanja, pribavljanje građevinskih dozvola, upis vlasništva, odobravanje kredita, zaštita ulagača, plaćanje poreza, poslovanje preko granice, provedba ugovora te zatvaranje poslovanja). Izvješće o globalnoj konkurentnosti temelji se na analizi 12 faktora konkurentnosti koji uključuje institucije, infrastrukturu, makroekonomsku stabilnost, zdravlje i osnovno obrazovanje, visokoobrazovanje, efikasnost tržišta rada, efikasnost tržišta roba, tehnološku spremnost, poslovnu sofisticiranost, inovativnost, veličinu tržišta i financijsko tržište. Dakle, niz pokazatelja poboljšanjem kojih neka zemlja pozitivno utječe na svoje konkurentske prednosti pred drugima. Prema prošlogodišnjem izvješću DoingBusinessa, Hrvatska je, zahvaljujući provedbi reforme u dva područja poslovne regulative (pokretanje poslovanja i pribavljanje građevinskih dozvola), ostvarila napredak u ukupnom rangiranju te među 183 zemlje svijeta zauzela 84. mjesto (godinu dana prije 89. mjesto). Usporedbe radi, Slovačka zauzima 41. mjesto, Mađarska 46., a Češka 63. mjesto, što nam jasno govori da pred Hrvatskom još predstoji puno posla glede unapređenja uvjeta poslovanja u gotovo svim poslovnim područjima koje izvješće prati. Za razliku od DoingBusinessa, Izvješće o globalnoj konkurentnosti bilježi nazadovanje Hrvatske. Naime, od 2008. godine do danas Hrvatska mjereno ovim pokazateljem bilježi kontinuirano padanje te je tako izvješće za 2010. – 2011. Hrvatsku smjestilo na 77. mjesto među 139 zemalja svijeta. Usporedbe radi, prema tom rangiranju Crna Gora se smjestila na 49. poziciji, Makedonija na 79., dok su prvi put Rumunjska i Bugarska bolje rangirane od Hrvatske. Jednostavno rečeno, konkurentnost Hrvatske pada – druge zemlje trče brže.