Prije deset godina trgovci ljudima došli su u ovaj naizgled zaboravljeni kraj koji obiluje vapnenačkim liticama i bujnim dolinama kako bi otimali žene i djecu te ih prodavali preko granice s Kinom, koja je odavde udaljena manje od 6,5 kilometara. Otimači bi djevojkama iz Hop Tiena obećali kupiti nove cipele, a one bi odjednom nestale.

Uskoro su nestale i druge djevojke stare od 16 do 22 godine. Sve su prodane radi prisilnog rada, prostitucije ili ženidbe.Problem je u tolikoj mjeri zahvatio Vijetnam da su otimana i prodavana čak i djeca od pet godina. Prema navodima kineske policije, između 2001. i 2005. godine na granici s Vijetnamom spasili su čak 1800 žrtava trgovine ljudima. Kineska i vijetnamska policija surađivale su i na povratku sedam žena iz Hop Tiena, no sreća zbog njihova povratka ubrzo se pretvorila u katastrofu kad se otkrilo da su dvije trudne. Odmah se proširila vijest da su i druge prisilili na prostituciju. U strahu da će ih posrnule žene osramotiti, obitelji su se odrekle nekolicine djevojaka. Sebi ih je tada primila Vang Thi Mai te promijenila njihov život i život sela. Žene su, naime, počele raditi u zadruzi za proizvodnju tekstila koju je Vang Thi Mai osnovala sa suprugom; naučila ih odvajati konoplju u niti, sukati ih u konac, tkati i bojati tkaninu za odjeću i druge potrebe.“Kad sam počela raditi sa žrtvama, žitelji su me osudili i kritizirali zbog povezanosti s njima”, kaže Vang. “Govorili su da su nečiste i da se s takvim nečistim ženama ne bih trebala družiti.” Ova je četrdesetdevetogodišnjakinja prije radila kao medicinska sestra i bila je predsjednica Udruge žena toga kraja, a svojim je primjerom poticala mlade žene. “Rekla sam im da će, kad počnu zarađivati, kad se osamostale i počnu brinuti o drugima, grad promijeniti mišljenje o njima.” Tako se i dogodilo. Druge su žene iz sela primijetile da zadruga sve više zarađuje i poželjele su i same ondje raditi. Danas zadruga broji 110 radnica, koje svojim radom primanja svojih kućanstva povećaju i za četiri puta.

Vang kaže da je u zadrugu dovela i žrtve nasilja u obitelji. Zadruga svoje proizvode sve više prodaje turistima, a od njih kupuju i francusko veleposlanstvo te tvrtka iz Hanoja koja njihovu robu izvozi u mnoge druge zemlje. Selo i dalje skromno živi, no zarađuje više nego prije i u mnogočemu bolje stoje nego drugi stanovnici Ha Gianga, najsjevernije provincije Vijetnama i jedne od najsiromašnijih. Više od 90 posto stanovnika čine etničke manjine, a većina njih preživljava od poljodjeljstva, zarađujući u prosjeku tek 250 dolara godišnje. Zadruga Vang Thi Mai rukovodi se tradicijom manjine Hmong kojoj i sama pripada, potiče regionalno gospodarstvo i osnažuje žene koje ondje žive. Posjetio ju je čak i predsjednik Vijetnama Tran Duc Luong, a svoju je kulturu predstavljala na međunarodnom sajmu u Francuskoj. Projekt Batik International iz Pariza sa zadrugom se udružio 2007. godine, a kasnije su im se pridružili i Oxfam i Caritas. “Očekivala sam neku strogu ženu u odijelu, a ona je draga i nasmijana žena”, napisala je Stephanie Benamozig, voditeljica projekata u Batiku. Većina žena koje je Vang spasila kasnije se udala. “Ima još nekih starješina koji me ne razumiju i ne podupiru”, kaže. “No ostali, a pogotovo mlađi ljudi, vide zašto sam to učinila i podupiru me, a ni djevojke više ne osuđuju.”

Julie Cohn