Od pompozno najavljivanog modela javno-privatnog partnerstva (JPP) premijer Sanader i njegovi kolege iz vlasti i oporbe očekuju malo gospodarsko čudo – da postane hrvatski new deal. Prijedlog Smjernica za primjenu ugovornih oblika javno privatnog partnerstva u Saboru je, uz iznimku pravaša i IDS-ovca Damira Kajina, naišao na odobravanje većine zastupnika. Iako se po ovom modelu u Hrvatskoj gradi već nekoliko godina, primjerice, istarski ipsilon i dionica Zagreb – Macelj, na regulativu, i to u vidu smjernica a ne zakona, čekalo se donedavno. Naime, procjenjuje se da će broj JPP projekata rasti, te se vlada odlučila regulirati ovo područje. No začuđuje općenit karakter Smjernica budući da su JPP projekti kompleksniji i zahtjevniji od klasičnih, te su troškovi njihove provedbe veći, a samim time veći su i gubici u slučaju neuspjeha.

Dva modela
Javno-privatno partnerstvo podrazumijeva suradnju tijela javne vlasti na lokalnoj ili državnoj razini s privatnim sektorom radi izgradnje objekata od javnog interesa, poput bolnica, škola, sportskih dvorana, domova umirovljenika, cesta, vodoopskrbnog sustava i kanalizacije. Iako postoji nekoliko oblika JPP-a, smjernice definiraju dva, koncesijski prema kojem privatni poduzetnik gradi i upravlja objektom na javnom zemljištu za koje je dobio koncesiju, dok isporučene usluge naplaćuje od krajnjeg korisnika. Drugi oblik, Private Finance Initiative (PFI), znači da privatni partner gradi, održava i upravlja objektom ili nudi neku uslugu za što mu javni partner plaća, a po isteku ugovora objekt vraća u vlasništvo javnog sektora. Smjernice isključuju primjenu ovog programa za komercijalne interese.
Pristaše ovog modela kao njegove koristi ističu smanjenje zaduživanja javnog sektora, jeftinije korištenje resursa, poboljšano pružanje socijalnih usluga te bolje upravljanje. No da to baš i nije tako pokazuje izvorni britanski model JPP-a, koji je pokrenula vlada Margaret Thatcher još osamdesetih godina, a po čijem je uzoru rađen hrvatski model. Nakon više pojedinačnih JPP projekata, sustavnu primjenu Private Finance Initiative uveo je početkom devedesetih John Major. Iako se ovaj model financiranja pokazao skupljim od tradicionalnog, Britanci prednjače u primjeni JPP-a tako da je čak 78 posto ukupne vrijednosti projekata u Europskoj uniji ostvarila Velika Britanija. Usprkos snažnoj kritici sindikata, program je nastavila i laburistička vlada Tonyja Blaira uvodeći novi kriterij vrednovanja programa tzv. value for money. Umjesto kriterija niže cijene koji očito nije bio zadovoljen, ‘vrijednost za novac’, odnosno ispunjavanje visokih standarda zadanih ugovorom postalo je novo opravdanje za daljnju provedbu JPP-a. Tako je najveći PFI projekt u svijetu, započet ove godine, nabavka strateških zračnih tankera za britansko ratno zrakoplovstvo od strane AirTankera, procijenjen na 10 milijardi funta tijekom sljedećih 27 godina.
Postavlja se pitanje zašto Hrvatska uvodi program koji se evidentno pokazao skuplji od tradicionalnog. Naime, ono što će JPP sigurno donijeti je dugoročno zaduženje javnog sektora. Ako nije precizno definiran svaki aspekt pojedinačnog JPP-a, rizici za obje ugovorne strane su veliki, no prema Maji Vehovec iz Ekonomskog instituta, posljedice primjene JPP-a stvar su kompleksne društvene odgovornosti. Vehovec upozorava da su rizici za sve interesne strane veliki ako zakonski okvir nije prikladan i konzistentan. Rizik je veći i ako nisu razvijeni instrumenti financiranja duga i ako javna administracija nije osposobljena za primjenu programa. S obzirom na operativna rješenja u Hrvatskoj, čini se da već možemo očekivati probleme. Regulacija hrvatskih JPP projekata u sklopu nadležne agencije još nije zaživjela.

Profitirat će građevinari
U smjernicama je tek predviđeno osnivanje Odjela za javno privatno partnerstvo unutar Agencije za promicanje ulaganja i izvoza, no iako se projekt već provodi, znakovito je da u Agenciji ne postoji osoba zadužena za pitanja JPP-a.
Jedno je sigurno, od projekta će u svakom slučaju profitirati građevinske tvrtke. Međutim, iako će upravo oni izvući najveće koristi iz programa, sam program i smjernice ne žele uopće komentirati. U dobro uređenoj pravnoj državi kao što je Velika Britanija, sa stabilnom ekonomijom, pokazalo se da je javno privatno partnerstvo skuplji model financiranja. Možemo tek sa žalošću konstatirati kako su šanse da će JPP postati hrvatski new deal male, a potencijalna cijena koju ćemo plaćati u tom slučaju mogla bi biti visoka.

Split iza krinke javnog gradi komercijalni objekt
Iako je komercijalni interes nespojiv s projektima javno-privatnog partnerstva kako je definirano u Smjernicama, primjer splitskog gradskog projekta, koji obuhvaća stadion Hajduka i Park mladeži, a u sklopu kojeg se planira i gradnja hotela, očit je primjer kršenja tek postavljenih pravila. Splitski gradonačelnik Zvonimir Puljić opravdava ovaj projekt: “Mislim da ćemo na ovaj način uspjeti isfinancirati promjene, rekonstrukcije i nove sadržaje sportskog tipa javne nabave i ne vidim ništa loše da nam u tome pomogne privatni kapital koji će biti zainteresiran za objekte koji su u sklopu tog kompleksa.”

I britanski model imao je loših primjera
Čak i u britanskom Private Finance Initiative, koji ima najdulje i najbogatije iskustvo, bilo je neuspješnih primjera. Tako su u gradnji bolnice u Leedsu prekršena sva pravila zaštite od požara. Drugi neuspjeh, Sky Bridge, građane je stajao 93 milijuna funti, dakle šest puta više od predviđenih 15 milijuna, a da bi bio barem donekle isplativ, zatvorena je postojeća trajektna linija radi sprječavanja konkurencije. Da je rizik u ovom modelu prenesen na privatnog partnera, pokazuje gradnja Nacionalnog laboratorija za fiziku koja je uzrokovala propast građevinske tvrtke ‡ izvođača radova jer su troškovi bili znatno viši od predviđenog. Laboratorij je sagrađen, no tvrtka je na koncu prodana za jednu funtu.