Znanstvenici odavno tragaju za jednostavnijom proizvodnjom skupocjenog obogaćenog urana koji se koristi kao gorivo u nuklearnim reaktorima i bombama. Prema jednoj ideji staroj pedeset godina to bi se ostvarilo uporabom lasera. Ovaj se futuristički pristup dosad pokazao preskupim i prezahtjevnim. Sve do sada.

General Electric već dvije godine uspješno testira lasersko obogaćivanje te je zatražio dozvolu vlade Sjedinjenih Američkih Država za izgradnju nuklearne elektrane vrijedne milijardu dolara u kojoj će se gorivo za reaktore proizvoditi na tone. Međutim, kritičari strahuju da bi, ako u tome uspiju i ako se tajna otkrije, odmetnute države i teroristi mogli proizvoditi gorivo za naoružanje u manjim elektranama koje bi bile znatno manje vidljive. Iran je u laboratorijskim uvjetima uspio laserski obogatiti uran, a stručnjaci za nuklearnu energiju strahuju da bi Teheran mogao krenuti u gradnju postrojenja koje bi lako sakrili od svjetske javnosti. Oni koji podupiru lasersko obogaćivanje takve strahove smatraju neutemeljenima i hvale tehnologiju koja će pomoći svijetu zasićenom od uporabe fosilnih goriva. Nedavno su kritičari Washingtonu uputili molbu za procjenom o mogućnosti širenja nukleranog naoružanja nakon provođenja laserskog obogaćivanja. “Otvaramo nov put prema razvoju nuklearnog oružja”, kaže Frank N. von Hippel, nuklearni fizičar i nekadašnji savjetnik predsjednika Clintona. “Dosad smo već trebali naučiti da prije predstavljanja ovakvih projekata javnosti svaki od njih treba pomno ispitati.”Novi oblici obogaćivanja smatraju se opasnima jer značajno pojednostavljuju najteže dijelove izrade bombe. Tvrtka General Electric, pionir na području atomske energije, svoj je prvi uspjeh ostvarila još u lipnju 2009. u postrojenju kraj Wilmingtona u Sjevernoj Karolini. Dužnosnici General Electrica najavljuju širenje i izgradnju većeg kompleksa u Wilmingtonu. “Trenutno radimo na optimalizaciji dizajna”, kaže Christopher Monetta, predsjednik izvršnog odbora tvrtke Global Laser Enrichment, podružnice General Electrica i Hitachija.

Donaldu Kerru, bivšem ravnatelju laboratorija za naoružanje u Los Alamosu koji je ispitao rad General Electrica, čini se da se radi o prijelomnom otkriću. Lasersko je obogaćivanje, kaže, davno premašilo “ideju o prenapuhanoj tehnologiji” i približilo se “stvarnom industrijskom procesu”. Zasad nije sigurno hoće li savezna nadzorna tijela kompleksu odobriti komercijalnu dozvolu. Komisija za nadzor nuklearne proizvodnje provodi ispitivanja, a General Electricu obećali su javiti odluku do kraja ove godine. Cilj obogaćivanja jest izlučiti rijedak oblik urana iz rudače. Postupak je sličan biranju plavih bombona među hrpom šarenih slatkiša. Rijedak izotop urana 235 čini tek 0,7 posto iskopanog urana, no vrlo je dragocjen jer se lako cijepa uz oslobađanje snažne atomske energije. Ako se koncentracija poveća ili obogati na 4 posto, taj materijal može poslužiti kao pogonsko gorivo za nuklearne reaktore. Na 90 posto već se radi o materijalu za atomske bombe. Obogaćivanje je toliko zahtjevno da je uspješna proizvodnja vrlo vrijedna. Pola kilograma goriva za reaktore stoji preko 1000 dolara – manje od zlata, ali više od srebra. Prvi je laser u uporabu došao 1960. godine. Ideja je bila iskoristiti izvanrednu čistoću laserskog svjetla u selektivnom podraživanju rijetkog oblika urana. U teoriji je u takvom uzburkanom stanju bilo lakše odvojiti dragocjeni izotop i olakšati izdvajanje. Uskoro su znanstvenici počeli razmatrati ideju o smanjenju opsega postrojenja za obogaćivanje. Međutim, laserska je groznica do početka devedesetih godina prošlog stoljeća ugasnula jer se pokazalo da takav postupak nije ekonomski isplativ. No nisu svi odustali od te ideje. Horst Struve i Michael Goldsworthy iz jednog državnog instituta kraj Sidneya nastaviti su se poigravati njome. Godine 1994. ostvarili su značajan napredak. Laserskim pobuđivanjem uspjeli su odvojiti izotope i svojoj ideji nadjenuli ime Silex. U svibnju 2006. General Electric otkupio je prava na Silex. Monetta kaže da bi se u planiranom postrojenju godišnje obogatilo dovoljno urana da se ispuni 60 velikih reaktora, što bi u teoriji dalo dovoljno električne energije za preko 42 milijuna kućanstava, to jest gotovo trećinu svih stambenih objekata u SAD-u.

Unapređenje laserske tehnologije promicalo bi, dodaje, energetsku sigurnost “s obzirom na to da se radi o domaćem izvoru”. Krajem 2009. godine General Electric pokrenuo je testiranje probnog lasera, a pobornici strožeg nadzora oružja uputili su molbu Kongresu i nadzornoj komisiji, tvrdeći da postoji opasnost od ubrzavanja razvoja programa nuklearnog naoružanja jer se tajna postrojenja neće moći lako otkriti. Međutim, Institut za nuklearnu energiju, industrijsko tijelo sa sjedištem u Washingtonu, usprotivilo se njihovoj tvrdnji, istaknuvši da su nove mjere predostrožnosti nepotrebne jer će se u očuvanju tajnosti poduzeti “posebne mjere”. General Electric proveo je internu procjenu pod vodstvom Kerra, koji je zaključio da postoji vrlo mala mogućnost da se tajna laserske tehnologije otkriju te da nije vjerojatno da će tajno postrojenje ostati nezamijećeno. “Ipak se radi o većem industrijskom objektu”, komentirao je Kerr plan širenja kompleksa u Wilmingtonu. Međutim, kritičari tvrde da za izradu tajne bombe treba tek djelić tog opsežnog industrijskog sustava, što znači da bi se mogli napraviti i znatno manji laser. Kad stručnjaci spominju moguće štetne učinke komercijalizacije laserskog obogaćivanja, najčešće govore o Iranu. Francis Slakey, fizičar sa Sveučilišta Georgetown, kaže da je ministarstvo vanjskih poslova prije dvanaestak godina upozorilo na to da bi uspjeh Silexa mogao “oživjeti interes” za lasersko obogaćivanje koje bi moglo imati povoljne i pogubne posljedice – da bi gradove moglo osvijetliti, ali ih i uništiti. Taj je trenutak, kaže, sve bliži.

William J. Broad