Iako se čini da svjetsko gospodarstvo zapada u sve veće nevolje, na mnoge džepove nedavna previranja DAX-a i Dowa utječu koliko i vremenska prognoza na drugom kraju zemlje – gledate je samo ako postoji mogućnost da pokisnete. Ondje gdje starog i novog novca ima u izobilju glavni je problem gdje ga i na što potrošiti.

Neki su kineski poslovnjaci već kupili Mercedes, antiknu kolekciju pokućstva od žada i skupocjen stan, a nova im je investicija nešto putenija. Naime, četrdesetdvogodišnji stručnjak za razvoj nekretnina u novom megapolisu Shenzhenu mjesečno troši oko 6100 dolara na bliskost s dvadesetogodišnjom studenticom umjetnosti. “Kad imate ljubavnicu, to je kao da igrate golf”, ispričao je za Times Jian, koji nam nije htio okriti prezime. “Skup je to hobi.” Međutim, Jianove avanture ne mogu se ni usporediti s nekim pričama sve uspješnijih Kineza. Ministar željeznice, koji je dobio otkaz nakon što je dokazano da je pronevjerio 152 milijuna dolara, navodno je imao osamnaest ljubavnica, a priča se da ih je bivši dogradonačelnik Hangzhoua, koji je zbog pronevjere i mita skončao smrtnom kaznom, imao preko dvadeset. Izrael je nekoć bio svijetli primjer jednakosti s tradicijom kibuca u kojima se provodila stroga ravnopravnost, a danas ondje vlada ponajveći jaz između bogatih i siromašnih u industrijaliziranom svijetu, piše Times. Izraelska javnost bjesni zbog šačice bogataških obitelji, za koje čak i u hebrejskome postoji riječ “tajkuni”, a to je jedan od glavnih povoda za prosvjede u šatorima koji su opkolili svake izraelske gradove. “Ljudi su izašli na ulice jer je svima teško i svi mukom plaćamo poreze, a ipak netko na nama zarađuje”, kaže dvadesetpetogodišnja filmska snimateljica Daphni Leef, koja je val prosvjeda pokrenula jednom objavom na Facebooku. “Znamo da ima vrlo utjecajnih obitelji s puno novca, a bogatstvo nisu stekli na transparentan način. Narod se osjeća prevarenim.”

Problem s izraelskim gospodarstvom potječe još od osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća, od privatizacije propadajuće državne imovine koja je prodana onima koji su to mogli platiti, kaže za Times Daniel Doron, ravnatelj Izraelskog centra za društveni i gospodarski napredak. Privatizacija je, kao i u bivšem Sovjetskom Savezu, Egiptu i Siriji, dovela do opasne konsolidacije. Kad se gospodarstvo krajem devedesetih počelo oporavljati, privatizirane su tvrtke snažan položaj na tržištu iskoristile za povećanje cijena, kaže Doron, a “danas se cjelokupno izraelsko gospodarstvo temelji na pohlepnoj eliti koja vara potrošače”. Da pohlepna elita promijeni pristup i počne brinuti o jednakosti, možda javnost ne bi bila bijesna na nju. Warren Buffett, jedan od najbogatijih ljudi na svijetu čije se bogatstvo procjenjuje na 50 milijardi dolara, za Times piše o tome kako je razočaran američkim poreznim sustavom. Žali se, naime, da ne plaća dovoljno. Iako je lani američkoj vladi isplatio preko 6,938.744 dolara, ističe da se radi tek o 17,4 posto njegova oporezivog dohotka, što je gotovo dvostruko niže od 36 posto koliko plaćanju njegovi kolege u Berkshire Hathawayu. Tijekom nedavne krize oko visine američkog državnog duga, Buffett je napisao: “Naši vođe traže podjelu žrtve. No mene su pritom poštedili. Razgovarao sam sa svojim superbogatim prijateljima o tome što bi njih moglo snaći, no i oni su ostali netaknuti.” To se mora promijeniti inače ćemo opasno ugroziti američku budućnost i status zemlje kao svjetskog vođe. “Mene i moje prijatelje Kongres sklon milijarderima već dugo mazi”, zaključio je Buffett. “Vrijeme je da se naša vlada ozbiljno posveti podjeli žrtve.”

Tom Brady

Komentare šaljite na nytweekly@nytimes.com