Do prije dvije godine Mary Lee Herrington (32) iz St. Louisa bila je zaposlena u vodećem londonskom odvjetničkom uredu, gdje je radila šezdeset sati tjedno i zarađivala 250.000 dolara godišnje, no nedugo poslije dala je otkaz i započela karijeru kao organizatorica vjenčanja. To je bio njezin plan B: prilika da radi nešto u čemu uživa.

No kad god bi se približio koji datum vjenčanja, radila bi i po sedamnaest sati dnevno. Za jedno vjenčanje “izračunala sam zaradu po uloženim satima i shvatila da zarađujem otprilike funtu po satu”, kaže Mary Lee. Kao pravnica je po satu dobivala oko 450 dolara. Kad si sam svoj šef, radno vrijeme nikad ne prestaje. Kako pokazuju podaci Zaklade Kauffman, koja prati statistička kretanja u američkom poduzetništvu, otkako se Velika recesija približila kraju, više se Amerikanaca upustilo u vlastiti poslovni pothvat, njih čak 565.000 mjesečno tijekom 2010. godine, nego u bilo kojem razdoblju u posljednjih 15 godina.Očito je što ljude privlači u poduzetništvo – sloboda i ispunjenje. No samostalni poslovni pothvat ima i nedostataka: krivulja učenja nestabilna je, nema sigurnosti, fizički ste i emocionalno iscrpljeni. Posao iz snova ipak je san na kojem treba krvavo raditi. “Čak i u stabilnim gospodarskim okolnostima većina novih tvrtki ne uspije”, kaže Paul Bernard, stručnjak koji poslovne ljude savjetuje u vezi pokretanje malih tvrtki. Rona Economou radila je kao pravnica u istaknutom odvjetničkom uredu u New Yorku prije nego što je 2009. godine dobila otkaz. Šest mjeseci kasnije otvorila je Boubouki, štand s grčkom hranom na tržnici Essex u New Yorku. Tridesettrogodišnja Rona mislila je da će nazadovati u profesionalnom smislu, no posla ima preko glave. Šest dana u tjednu ustaje u 5,30 sati radi pripreme hrane, a ponedjeljkom, kad je štand zatvoren, vodi računovodstvo.Mnogima radni napor teško pada. Tridesetsedmogodišnji Charan Sachar iz Seattlea nekoć je radio kao programer i sanjao iz snova o tome kako će jednog dana izrađivati keramičko posuđe s bollywoodskim motivima.

U siječnju je dao otkaz i otvorio internetsku trgovinu Creative With Clay, u kojoj prodaje posuđe koje sam izrađuje. Ne samo da je danas sam svoj šef, već je i računovođa, direktor prodaje, direktor marketinga i prodavač. “Ima dana kad ne stignem ništa novo izraditi jer imam previše posla s drugim stvarima”, kaže Charan. Mnoge nedostaci samostalnog zaposlenja mogu toliko iscrpjeti da im se posao iz snova pretvori u noćnu moru.Tridesetjednogodišnja AnneLaure Vibert radila je u New Yorku na organizaciji glamuroznih zabava urarske tvrtke Audemars Piguet, no dala je otkaz jer je htjela biti slastičarka. Prije nekoliko godina preselila se u Pariz kako bi o slastičarstvu učila od majstora, no posao joj se sveo na pakiranje slastica, ribanje lonaca, pranje podova, javljanje na telefon i slanje paketa. Nakon četiri mjeseca dala je otkaz. A plan C? Na kraju se vratila u New York i bivšeg šefa zamolila da joj vrati posao. “Iskreno, bila sam jako usamljena”, kaže.Lani je dvadesetšestogodišnji Matthew Kang, bivši bankovni analitičar iz Los Angelesa, otišao s prestižnog radnog mjesta kako bi otvorio sladoledarnicu. “Ponekad se osjećam kao čistač”, kaže. Čistači barem imaju stalne prihode, a plan B često dokida financijsku sigurnost. Čak i kad posao dobro ide, žrtva je samozaposlenima uvijek na pameti. Vrijedi li za to žrtvovati zdravstveno osiguranje, plaćeno gorivo i duge godišnje odmore? Dvadesetosmogodišnja AnnaBelle LaRoque, bivša suradnica u prodaji jedne farmaceutske tvrtke, to se još uvijek pita.“Mnogo sam puta večeri provodila sama te uz zobenu kašu i votku razmišljala o tim pitanjima”, kaže AnnaBelle, koja se beneficija na bivšem radnom mjestu odrekla radi pokretanja vlastite modne linije La Roque.

Ponekad ostvarenje sna znači da morate raditi dva posla. Prije nego što je njezina tvrtka počela poslovati punim plućima, Mary Lee Herrington povremeno je radila kao koordinatorica programa savjetovanja pri Ekonomskom fakultetu u Londonu, gdje bi po satu zaradila 18 dolara.Nekima koji mijenjaju karijeru najveći izazov nije financijski i fizički, već emocionalni. Nakon što je u luksuznim toplicama dobila otkaz, četrdesettrogodišnja Jackie Alpers iz Tucsona u Arizoni karijeru u odnosima s javnošću zamijenila je onom fotografkinje hrane za kuharice i časopise. Voli kreativnost, ali užasava je spoznaja što možda neće uspjeti u kućanstvo pridonositi koliko i njezin suprug. “Žene su teškom mukom stekle jednakost”, kaže Jackie. “Ponekad mi se čini kao da nazadujem u tom pogledu.” Međutim, gotovo svi s kojima sam razgovarao kažu da, unatoč nepredviđenim poteškoćama, svoj novi život ne bi mijenjali za stari posao. “Više ne hodam pogrbljeno i depresivno”, kaže Mary Lee, kojoj je posao krenuo odlično, a na brojnim blogovima posvećenima vjenčanju prima same pohvale. “Ne opada mi više kosa od stresa.” Jackie Alpers kaže da su joj se velik trud i nervoza konačno isplatili, u kreativnom i financijskom smislu. “Iako mi nije lako što sama preuzimam odgovornost i što sam često sluđena kad u ruke primim knjigu na kojoj sam radili isplati se sva nesigurnost koju sam pretrpjela.”

Alex Williams