Za ovogodišnjeg Wimbledona, najvećeg i najglamuroznijeg turnira u povijesti “bijelog sporta”, dok se čekao ishod trojice najboljih – Đokovića, Nadala i Federera – za dozu svježe krvi u žilama teniskog svijeta pobrinulo se malo golobrado čudo iz Australije. Veliki dečki uglavnom su gurali prema planu, ali im je klinac iz “down under” zamalo ukrao šou. Bernard Tomic je divovskim koracima lomio rivale. Prvo je kao 158. igrač ATP ljestvice projurio preko tri kvalifikacijske stepenice i ugurao se među 128 najboljih tenisača u glavnom ždrijebu. Potom su pred Tomicev nišan došle i same veličine. Koplje su u trnje redom bacali Rusi Davidenko i Andrejev, pa Belgijanac Malisse i u osmini finala ćudljivi Šveđanin čarobne ruke Robin Soderling, inače peti igrač svijeta. Bernard je klokanski doletio s druge strane mreže Srbinu Novaku Đokoviću u četvrtfinalu i tu se londonskoj avanturi upalilo crveno svjetlo. Đoković je vladar teniskog prijestolja što je u kasnijem finalu bolno na svojoj koži osjetio branitelj naslova i do jučer najbolji tenisač Rafael Nadal. Počeo je kao 158. igrač svijeta, a nakon deset dana i sedam dobivenih utakmica na zelenom tepihu All England Cluba Bernard Tomic je britansku prijestolnicu napustio kao 71. na ATP ljestvici.

Talent s pokrićem
Bernard Tomic je zapravo Tomić, dijete Tuzlaka Ivice Tomića i njegove odabranice Brčanke Adise, mladog para koji je posljednja epizoda velikosrpskog imperijalizma nagnala na odlazak iz domovine. Sreću, mir i život daleko od granata i noža potražili su u Njemačkoj. Gastarbajterska svakodnevica je uljepšana 21. listopada 1992. kad je na svijet u štutgartskom rodilištu došao Bernard. Tomice, tatu taksista i mamu biomedicinsku znanstvenicu, životne prilike i nove kušnje navele su na putovanje u Australiju kad je Bernard imao tri godine. Odredište Melbourne, mjesto prvoga Grand Slam turnira u kalendarskog godini, kao da je hotimično izabrano, kao da su Tomići ciljali da im prvorođeno dijete bude posipano zvjezdanom prašinom iz teniskog hrama Melbourne Parka. Ivica je postao John, a Adisa je u papirima zavedena kao Ady. Bernard je pak sa sedam godina prvi put dotaknuo reket. S korijenima iz nesretnoga kutka globusa i s naslijeđem koje je bilo miljama udaljeno od idealnoga lepršavog djetinjstva, mali Tomić, sad već Tomic, odmah je uhvatio glavu i rep jedne od najpopularnijih sportskih igara. Vrlo brzo zapazili su ga skauti i stručnjaci Tennis Associationa (australska teniska federacija) tako da nije trebao dugo čekati ni tzv. institucionalnu podršku. Australci, koji se punim pravom kite epitetom teniske velesile, nisu mogli bolje pogoditi. Mali Bernard, tek koji centimetar viši od reketa, mlatio je vršnjake, a i one starije. Bilo je jasno da u mladog atletu treba strpljivo ulagati i da će se sve jednog dana obilato naplatiti. I da, sa 12 godina Tomic je osvojio prvi Orange Bowl (najcjenjenije natjecanje mladih tenisača), 2006. isti turnir u konkurenciji dječaka do 14 godina, a godinu dana poslije je kao 15-godišnjak uzeo pehar namijenjen 16-godišnjacima. Kad je 2008. osvojio juniorski Australian Open, pijesak melburnskih plaža noćima je zalijevan hektolitrima Foster’sa jer su žitelji jedne od najugodnijih i potrebama civiliziranog čovjeka najprimjerenijih država na svijetu dokučili da se nazire svjetlo na kraju teniskog tunela.

Već se malo tko sjećao Wimbledona Lleytona Hewitta 2002., a da se o preostalim prethodnim velikanima (Mark Philipoussis, Patrick Rafter, Pat Cash, Evonne Goolagong, John Newcombe, Roy Emerson, Margaret Smith, Rod Laver,…) australskog tenisa i ne govori. Do seobe u seniorski pogon 2009. Tomic je osvojio osam juniorskih turnira. Alfa i omega Bernardova razvoja, svih onih bjesomučnih višesatnih tamburanja po forhendu i bekhendu, bio je i još jest otac Ivica, tj. John. Nije sve bilo apoteka i “dom kulture s tri fontane”. Prvi put su kontroverzni tonovi zasuli Tomice kad je Bernard na poticaj oca napustio teren nakon što je gubio od dvostrukog sunarodnjaka, australskog Hrvata Marinka Matosevica na turniru u Perthu 2008. godine. U TA su se uspravili na stražnje noge i strogo opomenuli Johna da to tako neće moći unedogled i prizivali u sjećanje slučaj Damira Dokića, poprilično ludog oca nekad strahovito talentirane Jelene Dokić, koji je često na turnirima izazivao kaos potpuno suprotan boljim običajima ovoga elegantnog sporta. Nacija se zgranula i kad je Bernardov stožer godinu dana poslije u Wimbledonu odbio trening s mezimcem Hewittom, a živo je bilo i lani kad je nakon sinova poraza u Melbourneu od Marina Čilića John prozvao organizatore da su kumovali neuspjehu njegova tinejdžera, pa je čak navodno na stol bacio i prijetnju o napuštanju Australije, odbacivanju putovnice i preuzimanju hrvatskih papira te početku Bernardova igranja pod našom trobojnicom. Na našu žalost, jer smo zamalo dobili jaku ploču za selekciju Davis Cupa, strasti su se smirile i Tomic je trenutačno u ljubavi s TA i Australcima uopće. Nedavna prijava u monegaškoj poreznoj oazi nije izazvala naročitih turbulencija jer je to već redovita udomaćena pojava sportskog svijeta s kojom smo i mi upoznati kroz karijere Kostelićevih, Gorana Ivaniševića, Ivana Ljubičića…

Top Ten ga čeka
Bernardu Tomicu predviđaju fantastičnu karijeru. Naš najveći as svih vremena i najveći rasturač živaca navijača, vimbledonski šampion 2001. Goran Ivanišević jamči da “malom ne gine Top 10, a ima baruta i za sam vrh…”, što potpisuju i drugi koji doručkuju, ručaju i večeraju tenis. Na jednoj od najudaljenijih točaka planeta Bernard Tomic održava vezu s Hrvatskom i kroz stručno savezništvo s trenerom Marijom Tudorom (Ivaniševićev sparing partner i oslonac tijekom londonskog ljeta na početku stoljeća) i fizioterapeutom Joškom Silićem. Najmlađi četvrtfinalist Wimbledona nakon Borisa Beckera 1986. i Gorana Ivaniševića 1990. ‘u slušalicama’ najčešće ima Eminema i 50 Centa, divi se legendama Peteu Samprasu, Rogeru Federeru, biciklistu Lanceu Armstrongu, plivaču Ianu Thorpeu i košarkašu Michaelu Jordanu, a davi se u jastozima, pizzama i slatkišima. Australci drže palčeve u vapaju za novim punokrvnim mušketirom. Klade se na Tomicev broj, na za sada najboljeg Australca na ATP ljestvici i najmlađeg igrača u Top 100. U Bernardu vide bernardinca, kao što plemenita životinja spašava onemoćale alpiniste i planinare, tako bi i naše gore list, sin Johna i Ady, trebao spasiti teniske snove “down under”.