Ekonomist Amartya Sen 1990. godine objavio je esej bombastičnog naziva u The New York Review of Books: “Nestalo je više od 100 milijuna žena”. Sen se, naime, pozabavio temom posve nenormalnog omjera muškaraca i žena u Indiji, Kini i drugim zemljama u razvoju. Kako bi objasnio taj nesrazmjer, Sen se pozvao na “nemar” prema ženama trećeg svijeta, kojima je uskraćena zdravstvena skrb, zdrava prehrana i obrazovanje.

Također je napomenuo da unutar kineske politike jednog djeteta “postoje naznake da je ubojstvo ženske dojenčadi uobičajena pojava”. Danas je broj “nestalih” žena premašio 160 milijuna, a novinarka Mara Hvistendahl pružila nam je detaljniji uvid u ono što se otad događalo. Objavila je knjigu pod naslovom “Neprirodna selekcija: Davanje prednosti dečkima i posljedice svijeta punog muškaraca” (Unnatural Selection: Choosing Boys Over Girls, and the Consequences of a World Full of Men), u kojoj, kao što i sam naslov kaže, tvrdi da većina nestalih žena nisu bile žrtve nemara, već im zbog neprirodne selekcije nije bilo dopušteno živjeti, a to je omogućila ultrazvučna tehnologija i pobačaji koji se izvode i u drugom tromjesečju. Abortus na temelju spola čin je moderne medicine koji zlorabe patrijarhalne, ženomrzilačke kulture. No, kako i sama Hvistendahl ističe, stvarnost je znatno složenija i tužnija. Kako zasad stvari stoje, emancipacija žena dovela je do većeg stupnja selekcije spola, a ne manjeg. U mnogim zajednicama, kako piše Hvistendahl, “žene se stečenom autonomijom koriste u odabiru sinova” jer muška djeca nose viši društveni status. U zemljama kao što je Indija, spolna selekcija započela je u “urbanom i obrazovanom sloju društva”, a tek se kasnije proširila i na donje slojeve. Štoviše, zapadnjačke vlade i filantropske institucije itekako imaju svoje prste u priči o nestalim ženama diljem svijeta. Od pedesetih godina prošlog stoljeća azijske su zemlje naprije legalizirale, a potom i promovirale pobačaje uz glasnu i novčanu američku potporu.

Hvistendahl tako opisuje neobičan savez između hladnih republikanskih ratnika, zabrinutih da će širenje stanovništva dovesti i do širenja komunizma, te ljevičarskih znanstvenika i aktivista koji su smatrali da je pobačaj “pravo svake žene” i “potreba za budući procvat ili čak opstanak ljudske vrste”, kao što je ravnatelj Saveza za planiranje roditeljstva izjavio 1976. godine. U svojoj knjizi Hvistendahl opisuje brojne uznemirujuće prizore, od ženskih fetusa bačenih u smeće indijske bolnice te upozorenja koja su se na vrhuncu provođenja politike jednog djeteta našla u svakom kineskom selu i zaselku: “Išaketajte ga! Neka vam ispadne! Pobacite! Ne smijete ga roditi!” Međutim, najgori su odlomci oni koji opisuju promišljene i napredne Zapadnjake koji su sami sebe uvjerili da rastućem stanovništvu trećeg svijeta zapravo treba manje djevojčica. “Neprirodnu selekciju” čitat ćete kao povijesni detektivski roman, a napisan je s velikom dozom morala i obveze na djelovanje, koji obično prate otkriće nekakvog stravičnog zločina. No kakvog zločina? To je pitanje koje se provlači kroz knjigu Mare Hvistendahl te tema rasprave o nestanku 160 milijuna žena. Ta brojka podsjeća na strahote genocida koji su obilježili 20. stoljeće. Međutim, ako izuzmemo prisilne pobačaje koje je provodio kineski politbiro, većina je pobačaja bila i ostala stvar vlastite volje. Sjedinjene Američke Države su dio stvaranja problema, ali on je sam metastazirao: pokret za kontrolu stanovništva sjena je onog pokreta iz prošlosti, ali spolna se selekcija pomoću pobačaja neumoljivo proširila, a omjeri muškaraca i žena od središnje Azije preko Balkana do azijskoameričke zajednice u SAD-u strašno su poremećeni.

Kako Hvistendahl zaključuje, mnogi su zapadnjački liberali u neugodnom položaju. Tvrde da nerođena djeca nisu ljudska bića te da je pravo na pobačaj gotovo apsolutno. Iako, kako sama kaže, zauzima stav agnostika što se tiče početka ljudskog života, Hvistendahl kaže da nije napisala “knjigu o smrti i ubijanju”, no nije uspjela definirati kakva je zapravo žrtva ovog zločina. Ona okrivljuje društvo te navodi dokaze da su zemlje poremećenog omjera muškaraca i žena nasilnije i nestabilnije. Pripadnice takvih društava, kaže, upućuju na to da su poremećeni omjeri rezultat sve veće prostitucije i trgovine ljudima. To jesu bitni problemi, no bijes koji se osjeti u knjizi nastao je zbog nestalih žena. Oni koji se zalažu za ukidanje prava na pobačaj lako bi rekli o čemu se radi, a i ovdje možemo istaknuti ono što “Neprirodna selekcija” zapravo tvrdi, iako se autorica nije usudila izgovoriti to naglas. Najveća je tragedija vezana uz nestanak 160 milijuna žena ta što one nisu “nestale”, nego su mrtve.

Ross Douthat