Povratak u Kairo podsjetio me da Arapsko proljeće nije dotaknulo dvije važne političke opcije – Izraelce i Palestince. Šteta jer, što se tiče okamenjenih i nemaštovitih vlada, Izraelce i Palestince mogli bismo smjestiti uz bok predrevolucijskom Egiptu i Tunisu.

Koliko je nebitno to što se premijer Izraela otišao obratiti američkom Kongresu i dobio od njih pljesak, a vođa Palestinaca se obratio članicama Ujedinjenih naroda, kad bi zapravo jedan drugome trebali pružiti ruku? Obojica bi štošta mogla naučiti od zbivanja na trgu Tahrir. Palestincima bih poručio sljedeće: Smatrate da vas Izraelci guše jer misle da vas imaju u šaci. Ako se poslužite nasiljem, proglasit će vas teroristima. Ako se, pak, ne poslužite nasiljem, Izraelci će iskoristiti primirje i dalje naseljavati Zapadnu obalu. Trebate otkriti kako pokrenuti Izrael, a da vam se plan ne obije o glavu te da to ne uključuje potpunu predaju. Trebate započeti s temeljnim zakonom izraelskoarapskog mira: pobijedit će ona stranka koja osvoji tihu izraelsku većinu. Anwar Sadat pridobio je većinu kad je došao u Izrael i dobio sve što je htio. Yaser Arafat istu je stvar učinio tijekom sklapanja mirovnog sporazuma u Oslu. Kako to Palestinci opet danas mogu postići? Mogu vam reći što ne bi smjeli činiti: ako Opća skupština UNa prihvati rezoluciju kojom se priznaje nezavisna država Palestina, Izraelci će se prikloniti premijeru Bibiju Netanyahuu i dati mu dobru izliku da ukine pregovore. Smijem li predložiti jednu verziju ustanka s trga Tahrir? Objavite da će svaki petak biti “Dan mira”, tijekom kojih će se tisuće Palestinaca u mirnoj prosvjednoj povorci kretati prema Jeruzalemu, u jednoj ruci nositi maslinovu grančicu, a u drugoj transparent na hebrejskom i arapskom. Na transparentu bi trebalo pisati: “Dvije države za dva naroda. Mi Palestinci nudimo židovskom narodu rješenje s dvije države na temelju granica iz 1967. godine uz obostrane prilagodbe, a u Jeruzalemu će svatko nadzirati svoj dio grada.”

Ako tisuće Palestinaca svakog petka budu mirno koračale prema Jeruzalemu, o tome će izvijestiti sve svjetske novinske agencije. Vjerujte mi, takvo što potaknulo bi pravu raspravu o miru u Izraelu, naročito ako Palestinci pozovu delegacije mladih iz drugih arapskih zemalja da im se pridruže. Na marš bi trebalo pozvati i Židove i Arape koji žive u Izraelu. Prosvjednici bi mogli sami osmisliti mirovno rješenje, snimiti svoje poruke i staviti ih na YouTube kako bi i njihovi vođe čuli ono što su mladi Egipćani poručili Hosniju Mubaraku: “Nećemo dopustiti ni da nas trenutka više gušiš svojim zamarajućim mantrama i manevrima.” Ludost, znam. Bibi sad ovo čita i uz smijeh misli: “Ma ne bi to Palestinci nikad učinili. Ne mogu oni natjerati Hamas da prihvati politiku nenasilja. Palestinci jednostavno nisu takvi.”Upravo je tako Mubarak komentirao egipatski narod. No, Egipćani su ga iznenadili. Što kažete, Palestinci, naročito vi, pripadnici Hamasa? Možete li koga iznenaditi? Je li vas Bibi dobro procijenio ili nije? Što se Bibija tiče, njegova je pouka s trga Tahrir jasna: Gospodine, vi ste na pravom putu da postanete novi Hosni Mubarak u mirovnom procesu. Vrijeme za donošenje važnih životnih odluka dolazi onda kad su svi aduti na vašoj strani. Mubarak je 30 godina držao adute u rukama i mogao Egipat polako gurati prema demokraciji, ali nijednom ih nije iskoristio.

Kad je Mubarakov narod izašao na ulice, pokušao je sve odigrati u šest dana, no tad je već bilo prekasno. Izrael danas ima karte u svojim rukama. Da Netanyahu stvarno predloži uvjerljiv, detaljan mirovni plan s dvije države, a ne samo neku staru nejasnu priču o “bolnim kompromisima”, Amerikanci i Europljani Izraelu bi dali što god poželi: najnovije oružje, članstvo u NATOu, možda čak i članstvo u Europskoj uniji. Može li nas Bibi iznenaditi ili su ga Palestinci dobro procijenili da je veliki lažnjak koji pod okriljem sigurnosti prodaje nacionalističkovjersku propagandu? Možda izraelski i palestinski vođe više nikoga ne mogu iznenaditi pa će presuditi logika s terena: Izrael će postupno prisvojiti čitavu Zapadnu obalu pa će židovska manjina ovladati arapskom većinom. Neprijatelji Izraela državu će zvati “židovskim apartheidom”. Sjedinjene Američke Države, jedini pravi prijatelj Izraela, morat će braniti Izrael u čiju politiku ne vjeruje i čije vođe ne poštuje, a napetost koja je prošlog mjeseca u Washingtonu zaiskrila između SADa i Izraela bit će tek kap u moru.

Thomas L. Friedman