Priče o tome “kako sam postala poduzetnica” vrlo su različite u nastajanju, a vrlo slične u svom tijeku za sve poduzetnice i poduzetnike. Moja počinje ovako… Bila je to 2004. godina, u kojoj sam upisala postdiplomski, jer tako se to zvalo prije “Bolonje”, i birala gdje bih mogla raditi, i to prema svojim visokim, unaprijed utvrđenim kriterijima: gdje ću imati mogućnost napredovanja, imati dobru plaću, fleksibilnost u slobodnim danima… Uglavnom, činilo mi se da je svijet moj i da mogu sve što poželim. Inače, kći sam poduzetnice i odrastala sam u filozofiji i kulturi da se sve može ako se hoće, da nema nerješive situacije, da cijenim sebe jer će me i drugi cijeniti te da čovjek vrijedi koliko vrijedi njegova riječ. Znala sam da ću jednog dana preuzeti posao, ali nikako nisam htjela da to bude odmah, htjela sam iskusiti neki drugi poslovni svijet prije nego zakoračim u zdravstvo. No kako malo što ide prema planu, moja majka je morala napustiti radno mjesto iz zdravstvenih razloga, tako sam ja iste te godine postala ravnateljica ustanove za zdravstvenu njegu. Ipak se dogodilo da ću nastaviti posao koji je moja majka započela iako mi to nije baš bilo odmah u planu.

Priprema
Tada sam postala svjesna da ne bih poželjela nikome situaciju u kojoj sam se našla. Preko noći sam izgubila sigurnost i bezbrižnost kakvu imamo dok živimo pod roditeljskom kapom, a dobila četrdeset pet ljudi o kojima sam morala voditi brigu, poslovne partnere, kredite, račune, uplate, isplate i sve ostalo što tome pripada. A ono najgore je bilo da osobu, koja je sve to znala riješiti odmah, moju majku, nisam imala na raspolaganju za savjet. Ona je vodila borbu, ne više u poduzetništvu, već u bolnici. Moja avantura započela je tada i traje još i danas. Činjenicu da sam mlada i k tomu žena, a u našoj sredini to nije nimalo povoljna situacija, nadoknađivala sam ulaganjem dodatnog napora, savršenom pripremom za svaki sastanak, a svaki dopis koji sam potpisivala morao je biti besprijekoran. S vremenom sam shvatila i sama, iako su me starije poduzetnice uporno u to uvjeravale, da se iskustvo ne može naučiti, moraš ga proživjeti i da s vremenom problemi koji su u početku bili veliki kao kuća, zapravo to i nisu. Nemamo uvijek spremna rješenja, točne izračune i čarobnu kuglu koja će nam reći hoćemo li ostvariti plan. Bitno je početi, imati vjere u sebe, a poslije se rješenje uvijek nađe. Nešto kao i u životu.

Podrška sustava
Zato bih htjela poslati poruku svim ženama koje imaju interesa i volje da je biti poduzetnica dobro, pozitivno, motivirajuće, da žene poduzetnice pokreću društvo, gospodarstvo i stvaraju nove vrijednosti. Poduzetnica je osoba koja svjesno preuzima rizik i stavlja svoju sigurnost na kocku kako bi ostvarila svoju ideju i cilj. Poduzetnice su nepopravljivi optimisti. Meni su u početku pomagale druge poduzetnice, prijateljice moje majke, koje su danas i moje prijateljice. Ipak, dobro je imati sustavnu podršku, onu koju daju institucije, pa će jedan od projekata za žensko poduzetništvo, koji imenuje žene poduzetnice ambasadoricama poduzetništva, nadam se u tome i uspjeti.

Maša Smokrović, predsjednica Udruge zdravstvene njege i rehabilitacije