Ono što smo znali o hrvatskoj kulturnoj sceni, to nam je u svojem izvješću o ICT konkurentnosti Svjetski gospodarski forum (WEF) nabio na nos da bismo trebali znati i o hrvatskoj telekomunikacijskoj sceni.

Nije to samo da su obje pune folklora i interesnih strana, ni da imaju svoje ministre, već da obje po malo čemu uveseljavaju domaće stanovništvo i poslovne subjekte. Badava nam je što je Hrvatska među 25 najrazvijenijih zemalja svijeta po izgrađenosti telekomunikacijskih mreža kad je WEF ocijenio da je priključak na fiksni telefon za građane jedan od 20 globalno najskupljih. Iz statistike WEF-a proizlazi da je fiksni telefon, najjednostavniji poslovni alat, jeftinije zatražiti u tehnološkim velesilama poput Tanzanije, Madagaskara i Mongolije nego u Hrvatskoj. Iako operateri upozoravaju da su podaci iz 2009. godine i da bi kriv trebao biti samo Hrvatski telekom, jer je tržišno najveći, stvarni krivci za ovakvo stanje su Vlada i regulator jer nisu postavili jasan cilj liberalizacije telekomunikacija. Ili to ili je on valjda samo da opstanu svi operateri prisutni na tržištu. Za opstanak građana i tvrtki, koji plaćaju cijene razgovora koje su među 50 najskupljih na svijetu, čini se, nitko ne pita. Pitali su se pak u “dalekoj i egzotičnoj” Sloveniji. Tamo su proveli liberalizaciju tako da sad imaju više telekom operatera nego ih je u Hrvatskoj, a pritom su postigli čudo – usluge su im jeftinije.