Sport & biznis - SP 2026.
EN DE

Dugo bdijenje nad ugaslim reaktorom

Autor: The New York Times
27. ožujak 2011. u 22:00
Podijeli članak —

Dvanaest puta mjesečno, što je najveći broj smjena koji su mu liječnici dopustili, Sergej Krasikov vlakom odlazi do ničije zemlje i javlja se na posao u postrojenju koje okružuje četvrti reaktor, a poznato je pod nazivom “sarkofag”.

već od 5 € mjesečno
Pretplatite se na Poslovni dnevnik
Pretplatite se na Poslovni Dnevnik putem svog Google računa, platite pretplatu sa Google Pay i čitajte u udobnosti svoga doma.
Pretplati se i uštedi

Jedan od njegovih zadataka je ispumpavati radioaktivnu tekućina koja se skuplja u reaktoru koji je izgorio, a to se događa svaki put kad pada kiša. Sarkofag je sagrađen prije 25 godina u paničnom nastojanju da se nakon eksplozije reaktora spriječi izlijevanje radioaktivnog materijala u naseljena područja, a danas je prepun pukotina.Voda ne smije doći u doticaj s onime što je skriveno u dubinama reaktora; radi se, naime, o približno 200 tona otopljenog nuklearnog goriva i krhotina koje su progrizle pod i očvrsnule. Ta je masa i danas toliko radioaktivna da joj znanstvenici ne mogu niti prići. No, prije nekoliko godina, kad su se uspjeli približiti mjernim instrumentima, zabilježili su očitanja od 10.000 rema po satu, što je 2000 puta više od godišnje dopuštene razine. Krasikov to golemo čudovište nadgleda već osam godina. Ostat će ovdje do mirovine, nakon čega će na njegovo mjesto doći drugi radnik koji će također na ovom mjestu dočekati mirovinu. Kad sam ga upitala koliko će se dugo ovako raditi, slegnuo je ramenima. “Još sto godina?”, procijenio je. “Možda u tom vremenu nešto izmisle.” Smrt nuklearnog reaktora ima svoj početak, a to je upravo ono čemu danas svjedočimo u Japanu. No završetka nema. Iako se neki radioaktivni elementi u nuklearnom gorivu brzo raspadaju, drugi, kao što su cezij i stroncij, znatno su dulje aktivni. Ovdašnje kontaminirano područje, koje je ukrajinski parlament procijenio na 39.000 četvornih kilometara, pod utjecajem radijacije bit će preko 300 godina. Ako danas posjetite Černobilj, možete osjetiti kako vrijeme prolazi. U gradu Pripjatu, u kojem su nekoć živjeli radnici elektrane, 50.000 stanovnika moralo se evakuirati u nekoliko sati, a danas gradom vlada divljina.

Dvanaest puta mjesečno, što je najveći broj smjena koji su mu liječnici dopustili, Sergej Krasikov vlakom odlazi do ničije zemlje i javlja se na posao u postrojenju koje okružuje četvrti reaktor, a poznato je pod nazivom “sarkofag”.

Jedan od njegovih zadataka je ispumpavati radioaktivnu tekućina koja se skuplja u reaktoru koji je izgorio, a to se događa svaki put kad pada kiša. Sarkofag je sagrađen prije 25 godina u paničnom nastojanju da se nakon eksplozije reaktora spriječi izlijevanje radioaktivnog materijala u naseljena područja, a danas je prepun pukotina.Voda ne smije doći u doticaj s onime što je skriveno u dubinama reaktora; radi se, naime, o približno 200 tona otopljenog nuklearnog goriva i krhotina koje su progrizle pod i očvrsnule. Ta je masa i danas toliko radioaktivna da joj znanstvenici ne mogu niti prići. No, prije nekoliko godina, kad su se uspjeli približiti mjernim instrumentima, zabilježili su očitanja od 10.000 rema po satu, što je 2000 puta više od godišnje dopuštene razine. Krasikov to golemo čudovište nadgleda već osam godina. Ostat će ovdje do mirovine, nakon čega će na njegovo mjesto doći drugi radnik koji će također na ovom mjestu dočekati mirovinu. Kad sam ga upitala koliko će se dugo ovako raditi, slegnuo je ramenima. “Još sto godina?”, procijenio je. “Možda u tom vremenu nešto izmisle.” Smrt nuklearnog reaktora ima svoj početak, a to je upravo ono čemu danas svjedočimo u Japanu. No završetka nema. Iako se neki radioaktivni elementi u nuklearnom gorivu brzo raspadaju, drugi, kao što su cezij i stroncij, znatno su dulje aktivni. Ovdašnje kontaminirano područje, koje je ukrajinski parlament procijenio na 39.000 četvornih kilometara, pod utjecajem radijacije bit će preko 300 godina. Ako danas posjetite Černobilj, možete osjetiti kako vrijeme prolazi. U gradu Pripjatu, u kojem su nekoć živjeli radnici elektrane, 50.000 stanovnika moralo se evakuirati u nekoliko sati, a danas gradom vlada divljina.

Anton Jukhimenko, voditelj turističkih izleta kroz radioaktivno područje, kaže da su se u napuštenom gradu počele skupljati lisice i svinje. Nikome osim zaposlenicima nije dozvoljeno pristupiti četvrtom reaktoru na manje od 48 kilometara, no fotograf i ja onamo smo otputovali uz pomoć “Chernobylinterinforma”, jednog od odjela ukrajinskog Ministarstva za izvanredne situacije.Na posljednjoj točki razgraničenja nalazi se kipić Djevice Marije te plakat na kojem su popisane količine cezija i stroncija zabilježene u gljivama, ribi i divljači. U području od 10 kilometara oko elektrane počinje zona obveznog preseljenja. Sasušeno drveće uz cestu podsjeća na “Crvenu šumu”, kako su zvali borovu šumu koja je u potpunosti posječena buldožerima, nakon čega je drveće zakopano. Kako se približavamo elektrani, na mjeraču radijacije odjednom se pojavi brojka od 1500 rema, što je 50 puta više od normalne razine, a moguće je, kažu, da je toliko visoka jer puše vjetar. Usred postrojenja nalazi se sarkofag; vanjski dio nagrizla je hrđa. Od početka devedesetih ukrajinske vlasti razvijaju plan zamjenjivanja sarkofaga u sklopu projekta “Novi sigurni oklop”, koji bi zapravo bio čelična kupola od 90 metara koja bi sljedećih 100 godina prekrivala reaktor.

Trošak gradnje kupole procjenjuje se na 1,4 milijarde dolara, a financirat će se uglavnom donacijama drugih država. Projekt je trenutno u zastoju zbog brojnih odgoda i financijskih poteškoća. No trenutno se zimski snijeg pretvara u kišu, a voda koja ulazi u reaktor mogla bi dovesti do nepredviđenih posljedica, kaže Stephan Robinson, nuklearni fizičar koji radi u organizaciji za zaštitu okoliša Green Cross Switzerland. “Zimi će se zalediti”, kaže Robinson. “Voda se širi, a unutrašnjost puca. Možda i neki unutarnji dijelovi propadnu pa koji oblačić pobjegne kroz pukotinu. Ako voda može ući, znači da postoji ulaz. Ako postoji ulaz, postoji i izlaz.”Međutim, čak i kad se sagradi nova kupola, Sergej Krasikov sumnja da će bdijenje nad četvrtim reaktorom ikad prestati. “Nitko ne zna što učiniti s onime unutra”, kaže. “Bit će tu dosta posla za moju djecu i unučad.” Predvečer napuštamo postrojenje dok svjetle trepere kroz borovu šumu. Radnici napuštaju zgradu, prolazeći kroz veliki Geigerov brojač i odvozeći se dotrajalom autocestom. Sutra će ponovno u nuklearku u Černobilju doći na posao.

Ellen Barry

Autor: The New York Times
27. ožujak 2011. u 22:00
Podijeli članak —
Komentirajte prvi

Moglo bi vas Zanimati

New Report

Close