Početak ožujka obilježen je s dosta lošim političkim slikama koje su otišle u svijet: prosvjedi u zemlji, krv na zagrebačkome Krvavome mostu, paljenje zastava (EU, HDZ-a, SDP-a), političke optužbe i svađe kakve ne pamtimo, prizivanje izvanrednih izbora, ignoriranje upozorenja i zahtjeva parlamentarne većine i izvješće o napretku koje je kao i u brojnim drugim slučajevima istodobno ohrabrujuće i upozoravajuće. Ovu političku realnost upotpunjuju još neke ekonomske i socijalne slike: neizdrživa nezaposlenost u zemlji, rekordna nelikvidnost, velik broj poduzeća koja su u blokadi, sve veći broj radnika koji rade, a ne primaju plaće, zabrinjavajući nastavak pada industrijske proizvodnje, rast zaduženosti na svim razinama. Imajući sve te sadržaje na umu, naša se zemlja kreće (pa možda čak i ubrzano) prema imploziji. Sustav se urušava pod brojnim i različitim pritiscima, ali i sve vidljivijim blokadama. A što je najopasnije, u cijelom tom putu prema dolje (još je početkom krize jedan naš poduzetnik rekao “Slobodno padamo”) nema na vidiku ni mudrosti ni volje da se zaustavi te procese. Štoviše, čini se kao da političari i političke elite namjerno guraju jedni druge, a onda i sve nas u te ralje stagnacije, nazadovanja i propasti. I uzalud nam sve naše žrtve i stoljetna nastojanja da izgradimo samostalnu zemlju, zemlju prosperiteta i zadovoljnih ljudi.

Prosvjedi
Zemlja je u takvom stanju u kakvom nam je više nego ikad potrebna pamet i dogovor. Poduzetnici to znaju jako dobro. Mogu komentatori ismijavati tvrdnje da investicije ne idu u područje gdje se prosvjeduje na ulicama i gdje su nasilje i nasilni prosvjednici glavna vijest nacionalnih medija. Mogu govoriti da kapital ide za interesom (što je apsolutno točno), ali moraju ukalkulirati još jedan dodatak: glavni preduvjet ulaganja jesu sigurnost povrata ulaganja. Nigdje u svijetu kapitalu nije svojstven altruizam i ne treba očekivati da će bilo tko iz svijeta htjeti ulagati u našu zemlju samo zato što smo mi, eto, pred članstvom u EU. Ili samo zato što imamo sjajan geostrateški položaj na križanju najvažnijih prometnih pravaca Europe, pa i svijeta (kao i bliže i dalje okolice). Nije samo po sebi dovoljno ni to što imamo najljepšu obalu na svijetu, najčišće modro-zeleno more, ljubazne i gostoljubive ljude. Ma da ne nabrajamo dalje ove stereotipne slike o samima sebi koje volimo i reći i čuti. Da ne bude baš nikakvih dvojbi oko odnosa prema prosvjedima: prosvjedi su demokratska stečevina i kultura prosvjeda izražava i kulturu nacije. Nasilje dijela prosvjednika kojemu smo bili svjedoci ne ide u prilog ovoj tezi. Sloboda govora, mišljenja, udruživanja i okupljanja su i ustavne kategorije, kao što su to i privatno vlasništvo i pravo na rad. Na ovoj razini ustavnih rasprava malo je onih koji bi imali ikakve načelne prigovore na bilo koji od izrečenih kategoričkih imperativa. Barem dok prosvjedi protječu mirno. Ali ono što je vrlo važno, u hrvatskom kontekstu, imati na umu jest činjenica da će prosvjedi vrlo teško išta riješiti. Mogu samo unijeti više nemira, nestabilnosti i političke borbe u stanju visokih napetosti koje imaju dalekosežne utjecaje na socijalnu, ekonomsku i političku stabilnost zemlje.

Gospodarstvu je u svim okolnostima potrebna stabilnost, bilo da je riječ o makroekonomskoj, fiskalnoj (da se ne mijenjaju pravila igre ni tako često ni tako skokovito) ili pravnoj. A hrvatskom gospodarstvu u stanju u kakvom se sada nalazi treba upravo sve to, ali i puno više. Treba nam održiv program gospodarskog oporavka koji će uključivati vrlo širok prospekt mjera taktičkog i strateškog dosega. A za takav program gospodarskog oporavka, odnosno gospodarskog razvitka, trebat će puno više od 77 ruku u Hrvatskom saboru. Trebat će razviti svijest o potrebama hrvatskog društva, a posebice hrvatskoga gospodarstva koje je na koljenima. Treba imati izražen osjećaj odgovornosti za državne interese, za opći interes koji će nadrasti stranački ili partikularni interes pojedinih socijalnih skupina. Trebat će nam, kako je na ovome mjestu već više puta pisalo, puno više državnika, a manje političara. Puno više pameti i manje svađa. Treba nam nova paradigma, novi scenarij koji mi u HUP-u zovemo “Novi hrvatski dogovor”.

Novi dogovor
Neki su političari to počeli zvati “Druga republika” (kao da je važno koja je po redu). U takvom svehrvatskom dogovoru mora biti mjesta i za plave i crvene, za zelene i žute. I nije riječ ni o kakvom zagovaranju suspenzije višestranačja, bojazni koju se može čuti u političkim raspravama. Riječ je o jednostavnoj želji da se urede odnosi u zemlji u kojoj su sve vidljivije pukotine, a najveći problem je upravo u gospodarstvu. Za takav scenarij uređenja odnosa HUP je ponudio “Platformu za novi hrvatski dogovor”. Polazišna je spoznaja da je naše gospodarstvo propalo pod pritiskom gospodarskog modela koji smo razvijali u posljednjih dvadeset godina, pritisnutog prevelikim porezima i neporeznim nametima, vrlo nestimulativnim radnim zakonodavstvom, neučunkovitom javnom upravom i sporim pravosuđem, antipoduzetničkom i antiinvesticijkom klimom, a sve je to još podvučeno i nepodnošljivom javnom potrošnjom osnaženom raznim netransparetnim i često neracionalnim transferima iz središnjega državnog proračuna. Tu našu situaciju dodatno usložnjava i nespremnost političkih elita da se zajednički dogovore važni nacionalni društveni i gospodarski prioriteti u kriznim uvjetima.Bez rješenja za ove goruće probleme gospodarstva nema gospodarskog oporavka, nema novog zapošljavanja, nema boljeg standarda naših ljudi. Zato je takva stabilnost potrebna poduzetnicima. Zato i mi vičemo: trebamo stabilnost! Ili još kraće: Sta-bil-nost! Sta-bil-nost!

Davor Majetić, glavni direktor HUP-a