Unatoč velikoj ambicioznosti koju je pokazala kao mlada gospodarska sila, Indija i dalje s teškom mukom nastoji prehraniti 1,1 milijardu stanovnika. Četrdeset godina nakon što se doimalo da će Zelena revolucija riješiti problem hrane u Indiji, gotovo polovica djece mlađe od 5 godina je pothranjena.

Usto, problem rasta cijene hrane, koji je prisutan i drugdje u svijetu, u Indiji je dosegao akutno stanje. Poplave u Australiji i suše u Kini katapultirale su cijene hrane diljem svijeta iz straha da će se ponoviti manjak hrane iz 2007. i 2008. godine, zbog kojeg je u nekim siromašnim zemljama, kao u Egiptu, došlo do javnih nemira. Iako su poljoprivredni problemi u Indiji dio te svjetske slagalice, u mnogočemu su ovdašnji problemi jače uvriježeni i sustavni. Indijsko gospodarstvo raste gotovo 9 posto godišnje, no u ruralnim dijelovima Indije taj se statistički podatak čini netočnim. U poljoprivredi radi preko polovice stanovništva, no čini tek 15 posto gospodarstva, a posljednjih je godina narasla u prosjeku tek tri posto. Kritičari indijske gospodarske politike kažu da nije popratila ulaganja u poljoprivrednu tehnologiju tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća jer se usredotočila na glamuroznije i urbanije industrijske grane kao što su informatika, financijske usluge i građevinarstvo. Indijski zakoni i običaji korporacijama brane da izravno kupuju uzgojenu hranu, a zakon također onemogućuje posjedovanje većih komada zemlje. Iako poljoprivreda u Indiji i dalje uvelike ovisi o fizičkom radu i nestalnim vremenskim uvjetima, potražnja za hranom i dalje raste jer rastu broj stanovnika i prihodi. Uslijed toga, Indija je počela uvoziti sve više temeljnih namirnica poput graha, leće i jestivog ulja. Cijene hrane u Indiji rastu brže nego u drugim velikim gospodarskim sustavima u prosincu 2010. godine porasle su u odnosu na godinu ranije za 13,7 posto, a inflacija na robu iznosila je 8,4 posto. Okvirna brojka objavljena sredinom siječnja pokazuje da cijene hrane u Indiji rastu brže nego ikad, preko 17 posto u usporedbi s istim razdobljem 2009. godine, jer su porasli troškovi prodaje luka, voća, mlijeka i drugih namirnica.

Inflacija hrane ovu je zemlju posebno pogodila jer Indijci, od kojih većina živi s manje od 2 dolara dnevno, troše veći dio prihoda na hranu nego ljudi u većim i razvijenijim zemljama kao što su Kina i Brazil. “Ovo je najgori oblik oporezivanja onih najsiromašnijih”, kaže Ashok Gulati, ravnatelj Međunarodnog instituta za prehrambenu politiku za područje Azije. Indijske su vlasti nastojale pokrpati manjak povrća uvozom i ti su kratkoročni napori uspjeli: danas se luk u Mumbaiju može kupiti za 20 rupija po kilogramu (otprilike 40 centa), što je 70 posto niže od cijene koja je još nedavno bila na snazi. No, stručnjaci tvrde da je sve veći jaz između anemičnog poljoprivrednog uroda i rastuće potražnje znak da poljoprivrednu politiku treba mijenjati iz temelja.Tijekom Zelene revolucije vlada je uložila značajna sredstva u poljoprivredu u ruralnim područjima, s posebnim naglaskom na hibridnom sjemenju, gnojivu i kanalima za navodnjavanje. Međutim, tvorci novije poljoprivredne politike nisu se uspjeli nastaviti na taj rani uspjeh. Većina indijskih poljoprivrednika još uvijek nema sustave za navodnjavanje, a otpad i neodgovarajuća skrb ozbiljno su naštetili dragocjenim podzemnim izvorima vode. Iako je većini poljoprivrednika dostupna besplatna ili subvencionirana električna energija pomoću koje mogu pumpati vodu, tek rijetki imaju struje dulje od nekoliko sati dnevno. Usto, u ruralnim dijelovima Indije nema skladišta s temperaturno kontroliranim režimom u kojima bi poljoprivrednici i država mogli graditi zalihe u slučaju slabe ljetine. Indijske vlasti spremno priznaju da država treba povećati ulaganja u navodnjavanje, poticati konkurentnost na tržištima veleprodaje i maloprodaje te omogućiti subvencije za prehranu siromašnih. Stručnjaci tvrde da Indiji trebaju promjene kakve su se dogodile u Kini, koje su započele krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća velikim ulaganjima u poljoprivredu i pojednostavljenjem regulativa za poljoprivredni uzgoj. 1977. godine kineski i indijski poljoprivrednici uzgajali su otprilike jednaku količinu pšenice po zasađenom hektru.

No, kako pokazuju podaci Ujedinjenih naroda, urod pšenice u Kini bio je 1,7 puta veći nego u Indiji.Kaushik Basu, profesor na Sveučilištu Cornell u državi New York i glavni gospodarski savjetnik indijskog ministra financija, kaže da primjećuje veću spremnost indijskih vlasti na reformu poljoprivredne politike. Međutim, neovisni stručnjaci kao što je Ashok Gulati sumnjaju da će ikakva stvarna promjena poteći od vlade jer vladajuću koaliciju potresaju korupcijski skandali.Neki su se indijski poljoprivrednici upustili u samostalna ulaganja te pronašli način da zaobiđu vladu kad treba i da iskoriste subvencije kad mogu. U selu Pahuru prihod od poljoprivrede Sandeepa Rama Karshanbakra porastao je na 200.000 rupija ili 4400 dolara godišnje, a prije tri godine iznosio je tek 80.000 rupija (1800 dolara). Zaslužnim za napredak smatra sustav za navodnjavanje koji je kupio od indijske tvrtke Jain Irrigation. Vlada je platila polovicu troška od 128.000 rupija ili 2800 dolara za sustav za navodnjavanje. Trošak vode i struje za održavanje zemljišta od jednog hektra time se prepolovio, a urod čilija, cvjetače, patlidžana, rajčica i pamuka povećao se za dva do pet puta. Karshanbakr kaže da danas razmišlja o kupnji ili najmu dodatnog komada zemlje. No, mnogi poljoprivrednici jednostavno si ne mogu priuštiti takav sustav navodnjavanja, unatoč činjenici da vlada sudjeluje u preko 50 posto troška nabave. Anil Jain, glavni direktor tvrtke Jain Irrigation, kaže da država Indija mora pomoći poljoprivrednicima u ulaganju. “Poljoprivreda bi mogla porasti za 6 do 8 posto”, kaže. “Ali moramo povećati mogućnosti rada i zarade u ruralnim područjima.”

Vikas Bajaj