Vrtimo se u spirali, točnije u širokom vrtlogu. Spretan bi fizičar mogao izračunati kada će nas vrtlog početi gutati ako nastavimo ovako. Evo mu nekoliko ulaznih parametara. Na biračkim popisima je oko 4,5 milijuna ljudi. Oni su svi u fokusu politike.

Zaposlenih u Hrvatskoj ima 1,5 milijuna. Od toga je znatan dio onih koji se financiraju iz državnog budžeta ili pak rade u djelatnostima koje su u velikoj mjeri izložene subvencijama, tj. raznoraznim transferima. Ostaje nas nešto manje od milijun zaposlenih koji u sustav samo ubacujemo, a iz njega gotovo ništa ne crpimo. Kad tako gledamo, nas je samo malo više od 20 posto u kolaču koji gledaju oni koji odlučuju. Fizikalno gledano, za izlaz iz tog vrtloga treba nam vanjska sila. Sila koja bi uzela većini koja iz sustava crpi i tako olakšala manjini koja u sustav samo ubacuje. Ta sila može biti u liku hrvatske Margaret Thatcher koja će rezati transfere, MMF-a koji će uvjetovati rezanje plaća, devalvacije kune koja će sve rezati jednako ili možda od svakog pomalo. U svakom slučaju ceh ćemo morati platiti. No prije ili poslije, ovako ili onako prebrodit ćemo probleme, izvući ćemo se iz krize i svi ćemo biti koju godinu bliže mirovini, bliže jednom problemu koji se neće samo tako riješiti. Ne samo da se problem prihoda u trećoj životnoj dobi neće riješiti sam od sebe nego i uz najbolju volju, trud i nešto novca za rješavanje tog problema treba nam puno više od nekoliko godina. Trebaju nam desetljeća. Desetljeća da bismo izašli iz situacije u kojoj na pet zaposlenih imamo četiri umirovljenika, a istodobno imamo prirodni priraštaj s kojim ćemo u 2050. aterirati na svega 3,7 milijuna stanovnika. I politika i struka, pa i mediji su svjesni toga. Cijelo je društvo sve svjesnije tog problema i činjenice da nema toga političkog spina koji se protiv te matematike može boriti. Svjesni smo koje je rješenje tog problema jer nema tu puno mudrosti. Rješenje se zove dugoročna disciplinirana štednja svakoga aktivnog pojedinca. Ipak, to je lakše reći i napisati nego provesti. Ali kao i sva druga rješavanja problema mora započeti prvim korakom – opredjeljenjem da ćemo početi dugoročno i disciplinirano štedjeti. Sad se nameće i ključno pitanje, a to je što pojedinci sada poduzimaju o tom pitanju. Jako malo. Iako sve više svjesni problema, ljudi su inertni. Rijetko se samostalno odlučujemo započeti dugoročnu, discipliniranu štednju, pa čak i kada nam država to još dodatno subvencionira kao što je slučaj s trećim mirovinskim stupom. Ljude treba netko pogurnuti. Doći im doma i reći ono što u dubini duše i sami znaju, a to je da će im mirovine biti mizerne i da sad, odmah, moraju početi štedjeti na dugi rok. Jedina koliko-toliko organizirana sila koja se uhvatila tog posla u Hrvatskoj je industrija životnih osiguranja. Nekoliko tisuća zastupnika osiguranja obija svakodnevno pragove kako bi nas nagovorili da počnemo sami štedjeti za mirovinu.

A mi smo ljudi od krvi i mesa i planiramo samo dobre stvari u našim životima. I sad nas zovu neki uporni ljudi i govore nam da se život ne sastoji samo od dobrih, nego i od loših stvari koje također treba planirati. To ne volimo, ali u dubini duše znamo da su u pravu. Znamo da je najveći rizik koji imamo smrt, nezgoda, bolest, ozljeda. Sve više i više znamo da je drugi najveći rizik koji svatko od nas nosi upravo nedovoljnost prihoda, bilo da se radi o smanjenju plaće, otkazu ili premaloj mirovini. Zapravo premala mirovina u Hrvatskoj nije mogućnost, to je izvjesnost, proizvod s jamstvom. Mnogi također znaju da su do sada malo ili ništa poduzeli da pokrenu svoju dugoročnu discipliniranu štednju. A polica životnog osiguranja najprimjereniji je način štednje za mirovinu. Ona je jedini štedni proizvod koji ima dovoljnu dugoročnost potrebnu da se od malih, mjesečnih uplata dostignu svote koje bi nam u mirovini nešto značile. Ona je i jedini oblik štednje u kojem morate biti disciplinirani kako biste nakon nekog vremena opravdali ulaganje. Prosječna mirovina u odnosu na prosječnu plaću u Hrvatskoj iznosi svega 40 posto, i to s “negativnim outlookom”. To je problem od državne važnosti i država je pristupala tom problemu kroz mirovinsku reformu, kroz suradnju s industrijom mirovinskih fondova. Međutim, u dugoročnom rješavanju tog problema zasigurno postoji zajednički interes države i industrije životnih osiguranja koja jedina ima kapacitete i interese da građane senzibilizira na dugoročnu discipliniranu štednju. A i ne zaboravimo da Hrvati na životno osiguranje po glavi stanovnika troše četiri puta manje od Slovenaca, tri puta manje od Čeha i dva puta manje od Mađara. Rješenje se zove disciplinirana štednja svakoga aktivnog pojedinca