Politološki su se autori znali našaliti da je u ratu i izbornim kampanjama sve dopušteno. Ali ova politološka šala nije nimalo bezazlena. Jer kad joj dodamo hrvatski ambijentalni okvir, onda dobiva neke nove, sasvim ozbiljne, pa i štetne obrise. U tom se okviru nadodaju dva važna sadržaja. Hrvatska je zemlja s prenapregnutom ulogom politike i raznih izbora. Zemlja bogata dugim izbornim kampanjama koje onda stvaraju privid kao da se sve u zemlji vrti oko politike i izbora koji kao da se samo slijevaju iz jednog u drugi izborni proces. Pa izbori kao da nikad i ne prestaju (od lokalnih preko predsjedničkih do nadolazećih parlamentarnih, i sve to u dvije godine). Ma naravno da su izbori demokratska stečevina i načelno ne bi protiv njih trebalo imati prigovore (osim možda oko visine troškova kampanja koji su nemoralno visoki). Izbore treba svesti u normalne granice, urediti pravila igre oko kampanja da prestanemo biti zarobljenici političkih ciljeva izbornih igrača kojima su prioriteti bitno drukčiji od onih koje ima gospodarstvo i nacija u cjelini. Drugi se sadržaj iz ovoga našeg domaćeg ambijentalnog okvira odnosi na kulturu dijaloga kao opći problem u zemlji.

Javni dijalog
On upravo u predizbornim nadmetanjima doživljava istinski vrhunac zamagljujući pravu prirodu izbornog procesa kao instrumenta za provjetravanje političkih elita. Kako smo upravo ušli u tu nimalo svijetlu fazu života zemlje, nama iz gospodarstva ostaje da pokušamo prizivati na razum sve one koji su svoje naoštrene “mačete” isukali iz pojasa i stoje spremni zaskočiti svakoga tko im se nađe na putu k svetom cilju održavanja na vlasti, odnosno njezina osvajanja. Političke aktere, odnosno političke elite kao da ne brine posvemašnje nezadovoljstvo, bezvoljnost, sveprisutni pesimizam koji ima svoje pojavne oblike i u njihovoj političkoj areni (apolitičnost, izborna apstinencija, omraženost političke kaste). Upravo su te pojave posljedica političke bahatosti, neodgovornosti, nemoralnosti i izostanka svijesti o nacionalnim interesima i općem dobru. Velik dio te bezvoljnosti hrvatskih građana producirala je upravo (ne)kultura javnog dijaloga koju se može pratiti na svim razinama, u brojnim javnim nastupima različitih društvenih aktera (i ne samo političkih). Svjedoci smo svakodnevne neargumentirane, nekompetentne i neodgovorne komunikacije u javnom prostoru. Hrvatski su mediji prepuni takvih primjera koji truju društvene i političke odnose, unose nepovjerenje među aktere, ali stvaraju i poprilične pukotine između njih. Nepovjerenje koje vlada među svim čimbenicima društvenog i javnog života ruši zajedništvo svih nas koje je danas bezuvjetno potrebno da bismo pokrenuli zemlju prema boljoj i kvalitetnoj budućnosti. Osim ove izrazito niske kulture javnog dijaloga, poteškoće izranjaju i iz nedogovornosti aktera koji ne ispunjavaju utvrđene dogovore i preuzete obveze.

Posljedica ta dva procesa su prečeste prazne, načelne i uvredljive rasprave bez ikakvih konkretnih rezultata, odnosno aktivnosti koje bi poticale promjene prema boljem. Takav odnos blokira cijeli sustav i za ozbiljniji pomak i pokretanje društva potrebno ga je čim prije dokinuti zajedničkim dogovorom svih društvenih skupina. Poslodavci okupljeni u Hrvatskoj udruzi poslodavaca spremni su biti pokretači jedne takve inicijative, postati dio jednoga širokog pokreta na razvoju kulture javnog dijaloga. U čim skorije vrijeme potrebno je utvrditi međusobne odnose, i to u formi obveze, između izvršne vlasti, političkih stranaka, sindikata i poslodavaca na argumentiranu, kompetentnu, odgovornu i tolerantnu komunikaciju i dijalog. Dijalog društvenih aktera mora se voditi na sadržajnoj osnovi, profesionalno korektno na temelju argumenata, uz međusobno uvažavanje i povjerenje. O dogovorenim akcijama i postignutim dogovorima svi društveni akteri moraju djelovati profesionalno, odgovorno i etično, uz poštivanje dogovorenih rokova. Nadolazeći izbori, ali i sva žestina najteže artiljerije iz političkih tabora već u ovoj fazi predizborne kampanje ultimativno nas guraju na postizanje jednoga takvog općeg okvira javnog dijaloga kojim će se prestati međusobno neargumentirano i bez posljedica blatiti, podmetati, izrugivati i ništa ne činiti.

Ekonomski programi
Hrvatska udruga poslodavaca stavlja sve svoje resurse na raspolaganje političkim strankama i političkim kandidatima u promoviranju ekonomskih programa, ideja i projekata koji će ovu zemlju i ovo gospodarstvo pokrenuti iz sadašnjeg nimalo ugodnog stanja. HUP može postati pozornica za predstavljanje ekonomskih programa svih političkih stranaka, mjesto nadmetanja političkih stranaka u ponudi kvalitetnih ekonomskih rješenja koje donose njihovi izborni programi. Gospodarstvenici žele znati što nas može očekivati u industrijskim politikama, poreznom ili mirovinskom sustavu, poticanju zapošljavanja ili smanjenju javne potrošnje. Otvaranjem tih tema političkim će strankama i političarima ostati manje prostora za prazne međusobne svađe i blaćenja koji dalje pogoršavaju odnose u zemlji i čine nas još udaljenijima od pokretanja nacionalne ekonomije i zapošljavanja stotina tisuća nezaposlenih. Hrvatski građani, kako radnici, tako i hrvatski poduzetnici, svakodnevno žive pod teretom neizvjesnosti za svoj posao, za budućnost. Te nam strahove nimalo neće odagnati nepovjerenje, optužbe i mržnja koja izvire s novinskih stranica i iskače iz televizijskih ekrana. Nama su potrebni hrabri, odlučni, pošteni, odgovorni političari, odnosno državnici koji će ovoj zemlji, ovom gospodarstvu i građanima dati nadu koja izvire iz njihove odgovornosti i sposobnosti. A za to nam je kultura dijaloga prva stepenica. Pa gospodo krenite!

Davor Majetić, glavni direktor HUP-a