Što god mislili revoltirani javni bilježnici, teza IDS-ovca Damira Kajina o javnom bilježništvu kao najpohlepnijoj hrvatskoj kasti vjerojatno je jedina “istina” koju je najšira javnost s tim u vezi spremna čuti. Ni jedan javni bilježnik nije bankrotirao, od te se službe živi i više nego pristojno, iako ih se, prema relevantnim podacima samo 15 posto obogatilo. Ipak, saborska rasprava o nezasluženo visokim zaradama javnih bilježnika, koliko god mnogima bila bliska, vodila se na nedopustivo niskoj razini, na razini placa. Bez relevantnog sadržaja, ali zato uz hrpu uvreda, kao kad se kumica žali što je bilježniku platila 30 kuna za ovjeru potpisa, napadali su javne bilježnike pripadnici druge elite, one političke. Treba li reći da točno 30 kuna iznosi tarifa za svakodnovno najčešći notarski posao i to već godinama. To se nije problematiziralo jer se i nisu u Saboru analizirale zarade i tarife javnog bilježništva u Hrvatskoj. Nisu se ni uspoređivale s regijom ili EU, a čini se da se nisu ni morale iznositi konkretne brojke, problemi i rješenja. Zahvaljujući vjerojatno prevladavajućem negativnom javnom mnijenju koje se tiče zarada kod svih elitističkih zanimanja, pa tako i bilježništva, nitko od političara i nije morao “zasukati rukave”. No to što se u Saboru nije raspravljalo o najčešćoj tarifi od spomenutih 30 kuna – od koje 12 kuna ostaje bilježniku, a država 18 kuna ubire za porez i takse – znači ignoriranje one polovine svakodnevnog posla od kojeg se, budimo precizni, nitko i nije obogatio. Razlog: te su tarife ovdje triput niže nego u Sloveniji, a dva puta nego u Mađarskoj.

U Saboru je na trivijalan način zloupotrijebljena ista razina uličnog govora kojem ni ne trebaju argumenti, a ni dokazi i to, čini se, više iz čistog jala nego da se građanima i biznisu pokušaju smanjiti ti nameti. U podilaženju javnosti političarima nije na kraj pameti bilo reći kako reformirati sustav tarifa po kojem bi građani i poduzetnici plaćali manje za, primjerice, one forme koje su bilježnicima financijski najizdašnije, poput solemnizacije ugovora. Riječ je o poslu kojem je određena pristojna tarifa i gdje se vjerojatno može “uštipnuti” unatoč tome što uključuje i naknadu za rizik javnog bilježnika. Naknada za solemnizaciju ne uključuje samo znanje nego i rizik notara jer u slučaju njegove pogreške, odgovora za štetu i na bubanj mu može otići cjelokupna imovina. Za razliku od ovjera potpisa i preslika, onog što građanima redovito treba, a što stoji samo 30 kuna, solemnizacija je daleko skuplja, a rad bilježnika se tarifira prema vrijednosti ugovora. Kako banke tu formu bilježničkog angažmana uvjetuju pri odobravanju kredita, jasno je da kreditni bum, koji datira koliko i ta služba, jedan od ključnih razloga enormnog bogaćenja manjine javnih bilježnika. Oni koji su u saborskoj raspravi najviše vrijeđali nedopustivo malo znaju. Prema tvrdnji Zlatka Kramarića koji kaže “kad smo 1994. donosili Zakon o javnom biježništvu nismo mogli predvidjeti implikacije, da će se pretvoriti u snažan lobi koji sam utvrđuje tarifu za svoje usluge”, ispada da bi bilo bolje da bilježnika i nema. Kramarić nije u pravu i zato jer država određuje tarifu, a može je sniziti u svakom trenutku na temelju argumenata i društvenih potreba.