Stvara se okružje političke revolucije u Egiptu i ostatku regije, kako mnogi ovdje kažu, a želje za promjenom sve se manje vežu uz određenu ideologiju, kao što je islamizam.

Analitičari i aktivisti, naime, tvrde da su ljude na ulice u Tunisu i Egiptu dovele znatno manje fundamentalne i ujedinjujuće sile – konkretni zahtjevi da se stane na kraj korupciji, uspostavi pravna država i popravi gospodarstvo u krizi.Deseci tisuća prosvjednika sukobili su se u utorak s policijom u Kairu i drugim egipatskim gradovima, a antivladini aktivisti, koje su nadahnula zbivanja u Tunisu, željeli su državni praznik kojim se slavi policija pretvoriti u “dan revolucije”. Aktivisti i prosvjednici tražili su ostavku predsjednika Hosnija Mubaraka koji vlada već 30 godina.Mohammed Ashraf, dvadesetdvogodišnji student prava, izjavio je da je krv koja je zaprljala njegov bijeli pulover trag krvi jednog policajca. Kao i drugi prosvjednici, i on je duboko frustriran dugogodišnjom represivnom vladavinom koja je Tunižane natjerala na pobunu: nezaustavljiva korupcija, nepravda, visoka stopa nezaposlenosti i i manjak dostojanstva koje im je država priuštila. “Naša je vlada nepravedna”, kaže Ashraf. “Nisam sretan. Država agresivno istupa prema građanima.”Mlada liječnica Wissam Abdulaziz kaže da je putovala dva sata kako bi mogla sudjelovati u prosvjedima. “Došla sam promijeniti vladu”, kaže. “Došla sam promijeniti čitav režim.” Takav je stav potaknuo najveće ulične prosvjede kakve je Mubarakov režim ikad doživio.“Ideologija je pala u drugi plan dok se ne riješimo ove noćne more koja se tiče svih”, kaže Megahed Melligi (43), dugogodišnji član Muslimanskog bratstva u Egiptu, najmoćnijeg opozicijskog pokreta koji se smatra i najopasnijim, a koji je napustio prije tri godine jer se osjećao frustrirano. “Noćna mora o kojoj govorim je vladajuća stranka i režim. To je svačiji košmar.”Islamska revolucija u Iranu, koja se dogodila 1979. godine, uvela je muslimanski svijet u žrvanj političkog islama koji je prestrašio ukorijenjene vladare i Zapad. Ta je ideologija i dalje snažna među ljudima u regiji koja odgaja borce džihadističkog pokreta. No, poput arabizma i socijalizma koji su im prethodili, politički islam iranskog ajatolaha Ruhollaha Khomeinija i radikalizirana ideologija Al-Qaide i Osame Bin Ladena milijunima ljudi koji žive na području Bliskog istoka u bastionima autokratske vlasti nisu se pokazali vrijednima u praktičnome smislu.

Propast te ideologije i uspjeli državni udar u Tunisu glavni su čimbenici u političkoj reformulaciji najučinkovitije metode za ostvarivanje promjene u arapskome svijetu. Tunižane je povezao bijes i korupcija, a ne neka vrhovna filozofija Pokret mladih 6. travnja, jedna od skupina koje su se priključile ovotjednim prosvjedima u Egiptu, izostanak ideologijskih temelja opisuje na svojoj internetskoj stranici: “Ništa nas ne može zbližiti osim ljubavi prema ovoj zemlji i želje da je promijenimo.”Abdel-Halim Qandil, vođa prosvjednog pokreta Kifaya (“dosta”), kaže: “Ljudi sa Zapada govore o vjerskoj prijetnji. Ne razumiju u kakvom mi paklu trenutno živimo. Zemlja je u blokadi i ljudi se ne mogu boriti protiv režima.” Iako je Tunis znatno više sekulariziran nego ijedna arapska država, zahtjevi Tunižana isti su kao i zahtjevi građana drugih zemalja regije, čak i onih bogatih naftom kao što je Kuvajt. Mnoge su vrlo razočarane propašću formalnog sustava političkih stranki i organizacija koje su trebale unijeti promjenu. “Upravo nam to dokazuju zbivanja u Tunisu”, kaže Emad Shahin, egipatski znanstvenik zaposlen na Institutu Kroc za međunarodne mirovne studije. “Gotovo je doba ideologije, stoga smatram da je zabrinutost zbog ideologije i pojedinih političkih smjerova islamizma postala suvišna. Pojavila su se bitnija pitanja koje svi igrači, pa i islamisti, žele i moraju riješiti.”

To ne znači da su organizacije poput Muslimanskog bratstva izgubila utjecaj ili sljedbenike. Iako ju je država proglasila odmetničkom skupinom, Muslimansko bratstvo ima široku mrežu društvenih usluga na čitavom području Egipta. No, prema riječima analitičara, vođe pokreta potječu iz generacije koja se najviše koncentrirala na preživljanje, a to znači da su izbjegavali sukob s državom. “Oni koji su aktivni i rade bez kalkuliranja jesu mladi ljudi”, kaže Melligi. “Nemaju što izgubiti. Nisu odgovorni za središnjice ili organizacijske strukture koje su meta države.” Otkako su krenuli prosvjedi u Tunisu, neočekivano je mnogo samounakaženja. Revolucijom u Tunisu i samoubojstvom mladog prodavača, koji se zapalio i poginuo nakon što ga su ga policajci ponizili, započet je niz takvih očajničkih činova. Samoubilačka se praksa proširila sjeverom Afrike i Bliskim istokom. Jedan je građanin Saudijske Arabije preminuo nakon što se samounakazio, a to je bio prvi takav događaj u toj zemlji. U Egiptu se zapalilo najmanje pet muškaraca. Abdo Abdel-Moneim Hamadah, prvi Egipćanin koji se nedavno zapalio, prodavač je koji je prosvjedovao radi ukidanja državnih subvencija za kruh. Njegov rođak izjavio je da nije prosvjedovao radi kruha nego radi dostojanstva, a radi iste se neopipljive vrijednosti zapalio mladi tuniški trgovac Mohamed Bouazizi. “Obraćali su mu se kao da je prosjak”, dodao je rođak koji je želio ostati anoniman.

Michael Slackman; Mona ElNaggar i Kareem Fahim doprinijeli izvještaju