Izvan Apeninskog poluotoka nema mnogo ljudi koji vole talijanski nogomet. Još manje ih voli nogomet koji igraju Azzuri. Pogotovo u Hrvata koji ipak najviše vole gledati i navijati za Engleze, Brazilce, Argentinu ili pak na svjetskim nogometnim prvenstvima navijaju za neke od afričkih momčadi. S druge strane, oni koji javno izjavljuju kako Italija igra za njih lijepo često budu izrugivani u društvu. Jer kako netko može voljeti igru u kojoj je glavni cilj neprimiti zgoditak, opstruirati protivničku igru i uglavnom igrati kako ga zovu – negledljiv nogomet. Jasno, uvijek se prilikom uspjeha Italije spominju sreća i pomoć sudaca. No, Talijani i njihovi treneri, tj. izbornici, prihvatili su da je nogomet igra kojoj je cilj pobjeđivanje i osvajanje trofeja. A za uspjeh bitno je ostati “zadnji na nogama”. Tako da se može reći kako naši južni susjedi prakticiraju nasljeđe nekadašnjeg Rimskog carstva i njegovih legionara koji su od grada Rima napravili dominatnu civilizaciju i to uz pomoć taktike i sustava. A baš sustavnost je prvo obilježje igre Azzura jer napad kreće od oduzete lopte u obrani, preko brzog otvaranja i prebacivanja snaga iz faze obrane u kontranapad olakšava se završnica, tj. postizanje gola, jer neprijatelj, ili u slučaju nogometa protivnik, nije stigao postaviti obrambene linije. A svi dobro znaju da je Talijanima obično samo jedan zgoditak dovoljan jer tada kreće zatvaranje utakmice, a tada ih je teško probiti kao nekadašnju rimsku vojnu formaciju znanu po imenu kornjača. Svi se skupe, lopta prođe, ali igrač nikada. Ili kraće “tko leži ne bježi” Jasno, bitan sastojak igre uz rezultat je i fizička sprema, a Talijani uvijek mogu trčati, čak i u Versace odijelima.