Među građanima možda nigdje ne postoji toliki otpor privatizaciji kao kada je riječ o prodaji javnih vodovoda. Jer pitka voda nije tek neki proizvod bez kojeg se može i ne mora, nego prijeka potreba. Ali privatizacija vodovodne mreže u Njemačkoj dospjela mnogo dalje nego što je to javnosti poznato. Vodovodi u ovoj zemlji su najčešće u vlasništvima lokalnih zajednica. Zato je i njegova cijena po kubičnom metru različita: od Ingolstadta u Bavarskoj gdje građani plaćaju samo 86 centi pa do najskupljeg Wiesbadena u pokrajni Hessen gdje kubik vode stoji 2,37 eura. Ali potražnja za vodom je sve veća, a sustav vodovoda treba i održavati: od 1990. je u Njemačkoj uloženo 37 milijardi eura za opskrbu pitkom vodom. S druge strane, zbog vječite besparice koja vlada u komunalnim blagajnama, gradovima preostaju samo dvije mogućnosti: ili poskupljenje – prošle godine je rekorder poskupljenja bio grad Eschwege gdje je voda poskupila 14,6 posto, ili prodaja čitavih komunalnih poduzeća – a to onda znači i gradskih vodovoda. Takvih je već na desetke, a koncern RWE je već kupio i Rheinische Wasserwerke, najveći vodovod pokrajne Nordrhein-Westfallen koji opskrbljuje vodom gradove Mülheim, Bottrop i Gladbeck.

Nakon tih iskustava sada se već sa sigurnošću može utvrditi kako baš nigdje, kada je vodovod privatiziran, to nije dovelo do pojeftinjenja vode. Uzmimo slučaj Berlinskog vodovoda čijih 49 posto pripada koncernima RWE i Veolia. Prilikom privatizacije, koncerni su gradu Berlinu za preostali udio zajamčili stopu dobiti od 8 posto. Jedna metoda je bila uobičajena “racionalizacija” – drugim riječima, u berlinskom gradskom vodovodu danas ima oko 2000 djelatnika manje što teško da doprinosi kvaliteti vodoopskrbe. S druge strane je voda u Berlinu u posljednjih šest godina poskupila za oko 50 posto. U međuvremenu je glavni grad Njemačke došao na peto mjesto skupoće vode, s 2,16 eura po kubiku. Kupnja berlinskog vodovoda je koncernu RWE dala poticaj – ali očito i potrebnu dobit – da se okuša i u međunarodnim vodama. Prije nekoliko godina, odvažio se na akviziciju britanskog Thames Water koji opskrbljuje 12 milijuna građana s područja Londona. Usprkos solidnim prihodima, koncern nije baš žurio i s potrebnim investicijama u vodoopskrbu britanske metropole. RWE je kupio i američki American Water – a ove godine se sprema prodati i britanski i američki ogranak. Od prodaje očekuju dobit od 19,9 milijardi eura. Direktor uprave koncerna RWE, Harry Roels tu prodaju obrazlaže kako se “tržište vodom nije razvilo kako smo očekivali”. Umjesto toga, RWE će se sada prije svega posvetiti akvizicijama u opskrbi strujom i plinom. Roels uviđa da se to tržište u posljednjim godinama razvilo mnogo bolje nego što se moglo pretpostaviti. To svakako može vidjeti i svatko od nas – kada pogleda račun za struju i plin danas i prije pet godina, usprkos tome što je privatizacija u tom sektoru odmakla i dalje nego privatizacija vodovoda.