Europska komisija odlučila je kraj ove godine obilježiti predstavljanjem “Komunikacije o europskim energetskim prioritetima do i nakon 2020. godine”.

Ovaj dokument jasno ukazuje da dosadašnji način planiranja, izgradnje i korištenja energetske infrastrukture i mreža u EU nije dovoljno dobar, a građani ne ostvaruju one koristi koje bi trebali. Izvjesno je da EU neće moći ostvariti svoje energetske ciljeve do 2020. i to zbog dva glavna razloga: duge i neizvjesne administrativne procedure za pribavljanje potrebnih dozvola i ekonomske neisplativosti pojedinih investicija. Komisija stoga predlaže novi model razvoja infrastrukture. Na temelju prioritetnih koridora naznačenih u Komunikaciji ograničeni broj projekata 2012. dobit će oznaku “projekt od europskog interesa”. Ona će donijeti ne samo političku težinu, već i okvir za financiranje i brže dobivanje potrebnih dozvola unapređenjem procedura i boljom regionalnom koordinacijom. Nove procedure trebale bi osigurati veću transparentnost i otvoreni dijalog svih zainteresiranih strana na lokalnoj, regionalnoj i nacionalnoj razini kako bi se izgradilo povjerenje i omogućilo prihvaćanje energetskih objekata. Iako Komunikacija precizno ne navodi o kojim je procedurama riječ, sasvim je izvjesno da je postupak procjene utjecaja na okoliš (PUO) jedna od njih. Naime, iako administrativna, ova procedura svakom investitoru može poslužiti i kao platforma za dijalog. Dosadašnja praksa ipak pokazuje da to često nije slučaj. Projekti se često nameću lokalnim zajednicama, umjesto da se planiraju i realiziraju u dogovoru s njima. Studije utjecaja na okoliš (SUO) i rasprave o njima često se gledaju kao skupa zakonom propisana administrativno-tehnička ‘gnjavaža’ u čijem oblikovanju lokalna zajednica nema što tražiti.

Komercijalna pitanja
Dio odgovora što su procedure dugačke i neizvjesne leži i u tome što su investitori u realizaciji energetskih projekata uglavnom usmjereni na komercijalna, pravna i tehnička pitanja. S druge se strane suočavaju sa sve većim brojem izazova za koje ‘tipične’ projektne strukture nisu spremne. Strah, zabrinutost, nedovoljna razina informacija, osjećaj lokalne zajednice da će novi projekt ugroziti njihov način života, okoliš i vrijednosti, a da će ona od njega imate male ili nikakve koristi te nepovjerenje i aktivizam nevladinih udruga, sva su ova pitanja važna, a ipak ih nedovoljan broj investitora i mjerodavnih državnih tijela takvima prepoznaje i na njih kvalitetno odgovora. To je dovelo do “NotInMyBackYard” i “Build Almost Nothing Anywhere Near Anything” stavova i negativnog raspoloženja lokalnih zajednica prema novim industrijskim projektima.

Izgradnja povjerenja
Žele li biti uspješniji i brži investitori moraju preispitati dosadašnje projektne strukture i ozbiljno razmotriti važnost komunikacija u pripremi i realizaciji energetskih projekata. Uloga komunikacijskih stručnjaka je da koristeći se multidisciplinarnim znanjima stvore okvir za istinski dijalog između investitora, nadležnih tijela državne i lokalne uprave, predstavnika nevladinih udruga, lokalne zajednice i medija. Umjesto pristupa “čekaj i brani se” investitori tako od samog početka u projekt uključuju razne zainteresirane skupine kako bi utjecali na brzinu izdavanja dozvola i izgradili povjerenje. Ovakav pristup podrazumijeva otvorenost i fleksibilnost te spremnost investitora da gdje god je to moguće poduzimaju i aktivnosti koje nisu zakonom propisana obaveza, a mogu doprinijeti izgradnji povjerenja. Primjerice, investitori u Hrvatskoj nemaju zakonsku obavezu organizirati javnu raspravu o utvrđivanju sadržaja SUO, objaviti cjeloviti sadržaj SUO na svojoj internetskoj stranici ili organizirati edukacijsku kampanju o projektu u lokalnoj zajednici. Pristupa li se komunikacijama na strateški način tada provedba ovih aktivnosti unapređuje praksu sudjelovanja javnosti u PUO i omogućuje kvalitetnu javnu raspravu, što u konačnici dovodi do prihvaćanja projektu u društvu i ostvarenju energetskih i gospodarskih ciljeva.

Andreja Pavlović, autorica je viša savjetnica, direktorica DOP-a u H&P grupi