Kada je Brazil prije četiri godine pobijedio u finalu Svjetskog prvenstva Njemačku, trener Luis Felipe Scolari bio je na meti kritika, a glavna točka optužnice bila je defenzivna igra koja ne odgovara Brazilu. Scolari je otišao, sjeo na klupu Portugala, a njegovo mjesto zauzeo je Parreira. Danas, četiri godine kasnije, Brazil je ispao u četvrtfinalu s poraznom statistikom od jednog udarca u okvir gola Bartheza, a Portugal je imao devet udaraca u okvir protiv Engleza i ide u polufinale. Brazil je formalno napadačka momčad i tako je trebao igrati protiv Francuza, a Scolari je odabrao defenzivnu taktiku i čak nije jurišao na gol i stvarao pritisak Englezima niti s igračem više. Scolari je bio kukavica i uspio, a Parreira s najskupljom momčadi zvijezda uopće nije imao rješenja za Francuze koje je Raymond Domenech izvrsno postavio. Primjeri odabira načina igre i uspjeha Scolarija i Parreire pokazuju da Brazilu trener nije presudan. Igrači uživaju preveliki autoritet naspram izbornika, oni su svojevrsni bogovi kojima se prigovara tek nakon što desetke utakmica u nizu odigraju loše. Previše su samovjereni, premalo trče (lijenost ili iscrpljenost, tako svejedno). Takav način igre im je donio pobjede i uljulao ih u lažnu sigurnost. Kolika god bila čast trenirati Brazil, svaki izbornik peterostrukih prvaka svijeta mora biti spreman za vješala ako ne postane ponovo svjetski prvak, a igrači će nastaviti po svome – igrati kako žele. Dok brazilska javnost to ne shvati i ne počne ogoljavati svoje zvjezde – teško će opet do svjetskog trona. S druge strane, Scolari još ima šanse biti pobjednik iako će mnogi reći da on to već i jest.